— Sve mi hoćete oduzeti? I posljednje što imam? — upitao je.
— Nisam ti rekao — daj — odgovorio je Pilat — nego sam ti rekao — pokaži.
Levi je pročeprkao za pazuhom i izvadio svitak pergamenta. Pilat ga je uzeo, rastvorio, raširio ga između svjetala i žmirkajući počeo proučavati nejasne znakove.
Teškoje bilo shvatiti ove neravne retke i Pilat se mrštio i nagi— bao nad pergament, prstom slijedio retke. Uspjelo mu je ipak da shvati kako napisano predstavlja nevezani lanac nekakvih uzrečica, nekih datuma, gospodarskih bilježaka i pjesničkih odlomaka. Ponešto je Pilat i pročitao: «…
smrti nema… jučer smo jeli slatke proljetne smokve…» Praveći grimase od naprezanja, Pilat je žmirkao, čitao: «… vidjet ćemo čistu rijeku vode života… čovječanstvo će gledati sunce kroz prozirni kristal…» Tada je Pilat zadrhtao. U posljednjim recima pergamenta razabrao je riječi: «… većeg poroka… od kukavičluka».
Pilat je smotao pergament i oštrim ga pokretom vratio Leviju.
— Uzmi — rekao je i nakon šutnje dodao — ti si, kako vidim, pismen čovjek i zašto da ideš u prosjačkim haljina ma, bez utočišta. U Cezareji imam veliku biblioteku, vrlo sam bogat i želim te uzeti u službu. Ti ćeš čitati i čuvati papiruse, bit ćeš sit i odjeven.
Levi je ustao i odgovorio: — Ne, neću.
— Zašto? — smrknuta lica upitao je prokurator. — Je sam li ti neugodan… bojiš li se mene?
Opet je pakosni smiješak unakazio Levijevo lice i on je rekao: — Ne, nego ćeš se ti mene bojati. Tebi neće biti lako gledati u moje lice nakon što si ga ubio.
— Šuti — odgovorio je Pilat — uzmi novaca.
Levi je niječno mahnuo glavom, a prokurator je nastavio: — Ti se, znam, smatraš Ješuinim učenikom, ali ti ka žem da nisi usvojio ništa od onoga što te je on učio. Jer, da nije tako, ti bi svakako od mene nešto uzeo. Znaj da je pred smrt rekao da nikoga ne okrivljuje. — Pilat je značaj no podigao prst, njegovo se lice trzalo. — I on bi sam si gurno nešto uzeo. Ti si okrutan, a on nije bio okrutan. Ka mo ćeš krenuti?
Levi se iznenada približio stolu, naslonio se na nj objema rukama i gledajući užarenim očima prokuratora, prošaptao mu — Znaj hegemone, da ću u Jeršalajimu zaklati jednog čovjeka. Želim ti to reći da znadeš kako će krvi još biti.
— Ja također znam da će je biti — odgovorio je Pilat — tvoje me riječi nisu iznenadile. Ti želiš, dakako, zaklati mene?
— Neće mi uspjeti da tebe zakoljem — odgovorio je Levi iskezivši se sa smiješkom — nisam ja tako glup čovjek da bih na to računao. Ali ću zaklati Judu iz Kiriata, tome ću posvetiti ostatak života.
Tada se uživanje odrazilo u prokuratorovim očima, i on je pozvavši prstom bliže Levija Mateja rekao: — Neće ti uspjeti da to učiniš, ne uznemiruj se. Noćas je Juda već zaklan.
Levi je odskočio od stola, divlje se osvrnuo i povikao: — Tko je to učinio?
— Ne budi ljubomoran — nacerivši se odgovorio je Pi lat i protrljao ruke — bojim se da su postojali njegovi po klonici i osim tebe.
— Tko je to učinio? — šaptom je ponovio Le.»i.
Pilat mu je odgovorio: — To sam ja učinio.
Levi je otvorio usta, upiljio se u prokuratora koji je tiho rekao: — Dakako time nije mnogo učinjeno, ali sam to ipak učinio ja. — I dodao: — No, hoćeš li sada nešto uzeti?
Levi je razmislio, smekšao se i konačno rekao: — Zapovjedi da mi daju komad čistog pergamenta.
Prošao je jedan sat. Levija nije bilo u dvorcu. Sada su tišinu svitanja narušavali samo tihi koraci stražara u vrtu.
Mjesec je brzo blijedio, na drugom kraju neba vidjela se bijela mrljica jutarnje zvijezde. Svjetiljke su već odavno pogašene. Na ležaljci je ležao prokurator. Stavivši ruku pod obraz, spavao je i tiho disao. Kraj njega je spavao Banga.
Tako je dočekao svitanje petnaestog nišana peti prokurator Judeje Poncije Pilat.
Kad je Margarita došla do posljednih riječi poglavlja — «… Tako je dočekao svitanje petnaestog nišana peti prokurator Judeje Poncije Pilat» — bilo je već jutro.
Čulo se kako u dvorištu u granama vrbe i lipe vrapci vode veseli, uzbuđeni jutarnji razgovor.
Margarita se digla iz naslonjača, protegla se i tek sada osjetila kako je njeno tijelo izmučeno i kako joj se spava.
Zanimljivo je primijetiti da se Margaritina duša nalazila u potpunom redu. Njezine misli nisu bile raštrkane, nju uopće nije potreslo što je provela noć natprirodno. Nisu je uznemirivala sjećanja na to da je bila na balu kod sotone, da joj je nekim čudom majstor vraćen, da je iz pepela iskrsnuo roman, da je opet bilo sve na svom mjestu u podrumu u ulici odakle je bio protjeran Alojz Mogarič. Ukratko, poznanstvo s Wolandom nije joj nanijelo nikakve psihičke štete. Sve je bilo kao da tako mora biti.
Otišla je u drugu sobu, uvjerila se da majstor spava čvrstim i mirnim snom, ugasila je nepotrebnu stolnu svjetiljku, i sama se ispružila na divanu kraj suprotnog zida, pokrila se starim, potrganim pokrivačem. Kroz jednu minutu ona je zaspala i nikakve snove toga jutra nije sanjala. Šutjele su sobe u podrumu, šutjela je čitava kućica graditeljeva i tiho je bilo u pustoj uličici.
