Ali u to vrijeme, to jest u svitanje subote, nije spavao cijeli kat u jednoj od moskovskih ustanova, prozori na njoj, koji su gledali na asfaltni veliki trg što su ga specijalna kola čistila četkama polagano vozeći uz zujanje, svjetlili su punim svjetlom koje je sjeklo svjetlo izlazećeg sunca.Cijeli je kat bio zauzet istragom u Wolandovu predmetu i svjetiljke su čitavu noć gorjele u desetak kabineta.
Zapravo je stvar postala jasna već jučer — u petak, kad se morao zatvoriti Varijete zbog nestanka njegove administracije i svakojakih bezobrazluka koji su se desili uoči petka u vrijeme znamenite seanse crne magije. Ali je stvar u tome da je čitavo vrijeme i bez prestanka pristizao u besani kat sve novi i novi materijal.
Sada je istraga o čudnoj stvari koja je mirisala sasvim očito na vražja posla, i još s primjesom nekakvih hipnoti— zerskih trikova i očitim kriminalom, morala sve raznovrsne i zamršene događaje koji su se desili na raznim stranama Moskve slijepiti u jednu grudvu.
Prvi koji je morao doći u besani kat, osvijetljen električnom rasvjetom, bio je Arkadij Apolonović Semplejarov, predsjednik Komisije za akustiku.
Poslije objeda u petak, u njegovu stanu koji se nalazio u kući kraj Kamenog mosta, začulo se zvono i muški glas je pozvao k telefonu Arkadija Apolonoviča. Supruga Arkadija Apolonoviča koja je digla slušalicu odgovorila je mračno da Arkadij Apolonović nije zdrav, da je legao u krevet i da ne može doći k telefonu. Ipak, Arkadij Apolonović morao je doći k aparatu. Na pitanje tko zove Arkadija Apolonoviča, glas je preko telefona vrlo kratko rekao tko zove.
— Kroz sekundu… odmah… kroz minutu…
promucala je inače vrlo ohola supruga predsjednika Ko misije za akustiku i poput strijele poletjela u spavaću sobu da digne Arkadija Apolonoviča s ležaja u kojemu je poči vao, osjećajući paklene muke pri sjećanju na sinoćnju seansu i na noćni skandal popraćen progonstvom iz stana njegove nećakinje iz Saratova.
Istina, ne za sekundu, ali niti za minutu nego za četvrt minute Arkadij Apolonovič s jednom papučom, na lijevoj nozi, u donjem rublju, bio je već kod telefona, mucajući u njega: — Da, to sam ja… Slušam, slušam…
Njegova supruga zaboravivši u tim trenucima sve odvratne prijestupe protiv vjernosti, koji su dokazani nesretnom Arkadiju Apolonoviču, virila je preplašena lica kroz vrata predsoblja, mahala papučom u zraku i šaptala: — Papuču obuci, papuču… Prehladit ćeš noge — dok je Arkadij Apolonovič, odmahujući ženi bosom nogom i gledajući je zvjerskim očima, mrmljao u telefon: — Da, da, da, dakako, razumijem… odmah ću se do vesti.
Cijelu večer proveo je Arkadij Apolonovič na istom katu gdje se vodila istraga. Razgovor je bio mučan, bio je to vrlo neugodan razgovor jer je trebalo sasvim otvoreno pripovijedati ne samo o odvratnoj seansi i tuči u loži nego usputno, što je bilo zaista potrebno, i o Milici Andrejevnoj Pokobatko iz Jelehovske ulice, i o rođakinji iz Saratova, i još o mnogo čemu što je Arkadiju Apolonoviču pričinjalo neizrecive muke.
Razumije se samo po sebi da su iskazi Arkadija Apo— lonoviča, inteligentnog i kulturnog čovjeka koji je bio svjedok bezobrazne seanse, svjedok upućen i kvalificiran, koji je predivno opisao i tajanstvenog maga pod krinkom i dvojicu njegovih pomoćnikalupeža, koji je odlično zapamtio da je prezime maga upravo Woland — značajno unaprijedili istragu. Usporedba iskaza Arkadija Apolonovi— ča s iskazima drugih, među kojima i nekih dama koje su nastradale poslije seanse (ona u ljubičastom donjem rublju koja je zaprepastila Rimskog, i, jao, mnoge druge), i dostavljač Karpov koji je odlazio u stan br. 50 u Sadovoj ulici — odmah je odredila mjesto gdje treba tražiti uzročnika svih ovih događaja.
Bili su u stanu br. 50, i to ne jedanput, i ne samo da su ga pretražili vrlo pomno, nego su i kuckali po njegovim zidovima, provjeravali dimnjake, tražili tajna skrovišta.
Ipak sve te mjere nisu dale nikakav rezultat i pri ulasku ni kroz jedan od ulaza u stan nije se nikoga pronašlo u njemu, iako je bilo potpuno jasno da u stanu netko jest, bez obzira na to što su sva lica koja su na ovaj ili onaj način trebala da vode evidenciju o stranim artistima koji su stigli u Moskvu odlučno i kategorički tvrdila da nikakvog crnog maga Wolanda u Moskvi nema niti može biti.
On se baš nigdje kod dolaska nije registrirao, nikome mje pokazao svoju putnicu ili neke druge dokumente,ugovore i dogovore, i nitko o njemu nije ništa čuo!
Načelnik odsjeka za program Scenske komisije Kitajcev kleo se i zaklinjao da njemu nestali Stjopa Lihodejev nije poslao na potvrdu nikakav program predstave nekog Wolanda i da ništa o dolasku kakvoga Wolanda Kitajcevu nije telefonirao. Tako da njemu, Kitajcevu, uopće nije jasno niti poznato na koji je način Stjopa mogao u Varijeteu dopustiti takvu seansu. Kad su mu rekli da je Arkadij Apolonovič svojim očima vidio maga na seansi, Kitajcev je samo širio ruke i dizao oči k nebu. I već se po Kitajcevljevim očima moglo vidjeti i hrabro reći da je on čist kao kristal.
