Onaj Prohor Petrovič, predsjednik glavne Scenske komisije…
Uostalom, on se vratio u svoje odijelo odmah nakon što je milicija ušla u njegov kabinet, što je izazvalo histeričnu radost Ane Ričardovne i veliku nedoumicu uzalud uznemirene milicije. Osim toga, vrativši se na svoje mjesto, u svoje sivo prugasto odijelo, Prohor Petrovič potpuno je odobrio sva rješenja koje je napisalo odijelo u vrijeme njegova kratkotrajnog izbivanja.
… Dakle, ni taj Prohor Petrovič najodlučnije nije ništa znao ni o kakvom Wolandu.
Desilo se nešto, ako hoćete, nečuveno: tisuće gledalaca, cijeli sastav Varijetea, konačno Semplejarov Arkadij Apolonovič, najobrazovaniji čovjek, vidjeli su tog maga, kao i njegove triput proklete asistente, ali, međutim, nema nikakve mogućnosti da ga se pronađe. Što to znači, dopustite da vas upitam: je li propao u zemlju odmah poslije svoje odvratne seanse, ili, kako neki tvrde, uopće nije stigao u Moskvu? Ako prihvatimo prvo onda je, bez sumnje, propadajući u zemlju uzeo sa sobom cijeli vrh administracije Varijetea, a ako prihvatimo drugo zar ne proizlazi da se sama administracija zlosretnog teatra, počinivši prethodno neku svinjariju (sjetite se samo razbijenog prozora u kabinetu i ponašanja Karoasa!) bez traga sakrila negdje u Moskvi.
Treba odati priznanje onome koji je vodio istragu.
Nestalog Rimskog našli su sa začudnom brzinom. Trebalo je samo dovesti u vezu ponašanje Karoasa kod taksista— nice kraj kina s nekim vremenskim činjenicama, kao štoje vrijeme kad je završila seansa i kad je mogao nestati Rimski, pa da se bez oklijevanja telegrafira u Lenjingrad.
Za jedan sat došao je odgovor (u petak navečer) da je Rimski pronađen u sobi četiri stotine dvanaestoj u hotelu «Astoria», na četvrtom katu, kraj sobe gdje je odsjeo načelnik repertoara jednog od moskovskih kazališta koje je u to vrijeme gostovalo u Lenjingradu, dakle, kraj sobe gdje je, kako je poznato, pozlaćeno sivoplavo pokućstvo i divna kupaonica.
Nakon što je pronađen u ormaru gdje se krio u sobi četiri stotine dvanaestoj hotela «Astoria», Rimski je bio saslušan odmah u Lenjingradu. Poslije toga je u Moskvu prispio telegram u kojemu se javljalo da se findirektor Rimski nalazi u stanju neuračunljivosti, da na pitanja ne daje suvisle odgovore, ili ih ne želi dati, i moli samo jedno, da ga sakriju u blindiranu sobu i ostave kraj njega naoružane čuvare. Iz Moskve je brzojavno naređeno da se Rimskog pod stražom dovede u Moskvu, uslijed čega je Rimski u petak navečer otputovao pod stražom večernjim vlakom.
Navečer u petak pronađen je i Lihodejevljev trag. U sve gradove razaslani su telegrami s pitanjem o Lihodeje— vu, i iz Jalte je stigao odgovor da se Lihodejev nalazio u Jalti, ali je odletio avionom u Moskvu.
Jedino se nije moglo ući u trag Varenuhi. Poznat čitavoj Moskvi, znameniti scenski administrator kao da» je propao u zemlju.
U to vrijeme trebalo se pozabaviti događajima i na drugim mjestima, izvan Varijetea. Trebalo je razjasniti neobični slučaj službenika koji su pjevali «Slavno more» (uostalom profesoru Stravinskom uspjelo je da ih dovede u red za dva sata — s pomoću nekih potkožnih injekcija), osoba koje su drugim osobama ili ustanovama donosile umjesto novca vrag bi znao što, a također i osoba koje su tom prilikom oštećene.
Kako se valjda samo po sebi razumije, najneugodniji, najskandalozniji i najteži od svih slučajeva bio je slučaj krađe glave pokojnog književnika Berlioza, izravno iz lijesa u Gribojedovskoj dvorani, što je izvršeno u po bijela dana.Dvanaest ljudi vršilo je istragu, sabirući kao na pletaču iglu proklete očice ove komplicirane stvari koja je bila razbacana po čitavoj Moskvi.
Jedan od istražitelja došao je na kliniku profesora Stravinskog i najprije je zamolio da mu pokažu spisak osoba koje su došle u kliniku tijekom posljednja tri dana.
Na taj način pronađeni su Nikanor Ivanovič Bosoj i nesretni konferansije kojemu su bili otkinuli glavu.
Uostalom, s njima su se bavili vrlo malo. Sada se već lako moglo utvrditi da su njih dvojica postali žrtve jedne te iste bande kojoj je na čelu tajanstveni mag. Ali je zato Ivan Nikolajevič Bezdomni jako zainteresirao istražitelja.
Vrata Ivanuškine sobe br. 117. otvorila su se podvečer u petak i u sobu je ušao mladić okrugla lica, miran i mekan u ophođenju potpuno ne nalik na istražitelja, ali zato ipak jedan od najboljih istražitelja u Moskvi. Ugledao je na krevetu blijedog i mršavog mladog čovjeka, s očima u kojima se čitalo nepostojanje interesa za sve što se događa oko njega, s očima koje su gledale čas nekamo u daljinu, iznad okoline, čas u vlastitu nutrinu mladog čovjeka.
Istražitelj se ljubazno predstavio i rekao da je došao Ivanu Nikolajeviču da s njim razgovara o preksinoćnjim događajima na Patrijaršijskim ribnjacima.
