Bio je to mladi građanin, strašno zarastao u bradu, koji se tri dana nije umivao, upaljenih i uplašenih očiju, bez prtljage i odjeven vrlo čudno. Građanin je imao na glavi šubaru, bio je u kožuhu prebačenom preko noćne košulje i u plavim kožnim novim, tek kupljenim, cipelama. Čim se maknuo sa stepenica po kojima su se putnici spustili iz aviona, njemu su prišli. Tog građanina su već čekali i kroz neko vrijeme nezaboravni direktor Varijetea, Stjepan Bogdanovič Lihodejev, stajao je pred istražiteljem. On je dodao nove podatke.
Sada je postalo jasno da je Woland prodro u Varijete pod izlikom da je artist, hipnotizirao Stjopu Lihodejeva, a zatim mu je uspjelo da istog tog Stjopu izbaci iz Moskve na bog će znati koliko kilometara. Materijal se na taj način povećao, ali od toga ništa nije postalo lakše nego je čak postalo i teže, jer je bilo jasno da neće biti tako jednostavno svladati takvu ličnost koja je izvodila stvari kao što je ona kojoj je pao žrtvom Stjepan Bogdanovič. Između ostalog, Lihodejev je na vlastitu molbu zaključan u pouzdanu prostoriju i pred istražitelje je stao Varenuha, kojeg tek što su uhapsili u njegovu stanu kamo se vratio nakon izbivanja bez vijesti u vremenu od gotovo dva dana.
Bez obzira na obećanje koje je dao Azazellu kako neće lagati, administrator je počeo upravo s jednom laži.
Iako ga, uostalom, ne treba zato strogo osuđivati. Jer Aza— zello mu je zabranio da laže i da se pretvara preko telefona, a u ovom je slučaju administrator razgovarao bez posredništva tog aparata. Lutajući očima, Ivan Saveljevič izjavio je da se u četvrtak danju napio do besvijesti u svom kabinetu u Varijeteu, da je nakon toga nekamo otišao, a kamo — ne sjeća se, negdje je još pio staru votku a gdje — ne sjeća se, negdje se valjao za plotom, a gdje — ne sjeća se ni toga. Tek nakon što su administratoru rekli da on svojim ponašanjem, glupim i besmislenim, ometa istragu u važnoj stvari i da će za to, dakako, odgovarati — Varenuha je zaplakao i osvrćući se, prošaptao drhtavim glasom da laže samo iz straha, plašeći se osvete Wolandove bande u koje je rukama već bio, i da moli, prosi, traži da ga zatvore u blindiranu sobu.
— Fuj, vraže! Skupo plaćaju tu njihovu blindiranu sobu! — promrmljao je jedan od istražitelja.
— Strašno su ih uplašili oni lupeži — rekao je istražitelj koji je bio kod Ivanuške.
Varenuhu su umirili kake su znali, rekli su mu da će ga čuvati i bez blindirane sobe, a tada se objasnilo da on nikakve stare votke pod plotom nije pio i da je onih bilo dvojica, jedan s očnjakom riđi, a drugi debeljko…
— Ah, nalik na mačka? — Da, da, da — šaptao je administrator, zamirući od straha i ogledavajući se svakog trena, i iznosio druge po jedinosti o tome kako je proveo oko dva dana u stanu br.
50 u svojstvu vampirapokazivača koji samo što nije po stao uzrok pogibije findirektora Rimskog…
U to su vrijeme uveli Rimskog koji je sproveden vlakom iz Lenjingrada. Međutim ovaj psihički rastrojeni sijedi starac koji se tresao od straha, i u kojem je vrlo teško bilo prepoznati prijašnjeg findirektora, ni za što nije htio govoriti istinu i pokazao se u tom smislu vrlo uporan. Rimski je tvrdio da nije noću vidio nikakvu Hellu u svojem kabinetu, kao ni Varenuhu, nego mu je jednostavno pozlilo i u besvjesnom stanju otputovao je u Lenjingrad. Ne treba posebno istaći da je svoj iskaz findirektor završio molbom da ga zaključaju u blindiranu sobu.
Anuška je bila uhapšena u času kad je pokušala da proturi blagajnici u univermagu* na Arbatu novčanicu od deset dolara. Anuškina je priča o ljudima koji su izletjeli kroz prozor kuće u Sadovoj i o potkovici koju je Anuška, prema njezinim riječima, podigla da je preda miliciji, bila vrlo pažljivo saslušana.
— Je li potkova zaista bila zlatna i s brilijantima? — pi tali su Anušku.
— Ja, pa da ne znam što su brilijanti — odgovarala je Anuška.
— Ali on vam je dao ćervonce, kako kažete?
— Ja, pa da ne znam što su červonci — odgovarala je Anuška.
— A kad su se oni pretvorili u dolare?
— Ništa ne znam kakvi su to dolari i nisam vidjela ni kakve dolare! — pištavo je odgovarala Anuška. — To je naše pravo! Nama su dali nagradu, mi kupujemo za nju cic — i onda je počela govoriti besmislice o tome kako ona ne odgovara za kućnu upravu koja je uselila u petom katu nečistu silu zbog koje nema mira.
Tada je istražitelj perom zamahnuo prema Anuški zato što je ona svima prilično dojadila i napisao joj pro— *» Robna kuća (prim. prcv.). pusnicu na zelenom papiru i poslije toga Anuška je na opće zadovoljstvo nestala iz zgrade.
