Zatim je kao na vrpci krenuo čitav niz ljudi, među njima — Nikolaj Ivanovič koji je uhapšen samo zbog gluposti svoje ljubomorne supruge koja je javila ujutro miliciji da je njezin muž nestao. Nikolaj Ivanovič nije naročito začudio istragu kad je stavio na stol šaljivu potvrdu da je proveo noć na balu kod sotone. U svojim pričama o tome kako je vozio po zraku na sebi golu kućnu pomoćnicu Margarite Nikolajevne nekamo do svih vragova da se na rijeci kupa, i kako se prije toga pojavila na prozoru razgolićena Margarita Nikolajevna, Nikolaj Ivanovič je malo odstupio od istine. Tako, na primjer, nije smatrao potrebnim da spomene kako se pojavio u spavaonici s odbačenom košuljom u rukama i da je nazivao Natašu Venerom. Prema njegovim riječima Nataša je izletjela kroz prozor, zajašila ga i povukla izvan Moskve…
— Pokoravajući se nasilju morao sam pristati — pričao je Nikolaj Ivanovič i završio svoje pripovijedanje molbom da se o tome ni riječi ne kaže njegovoj supruzi. To je obećanje dobio.
Iskaz Nikolaja Ivanoviča pružio je mogućnost da se ustanovi kako su Margarita Nikolajevna, a također i njezina kućna pomoćnica Nataša, nestale bez traga.
Poduzete su mjere da ih se pronađe.
Tako je istraga koja se nije prekidala ni na sekundu doprla do subotnjeg jutra. U gradu su za to vrijeme nicale i proširile se potpuno nemoguće glasine u kojima je mrvica istine bila iskićena najbujnijim lažima. Govorilo se da je u Varijeteu bila seansa poslije koje je dvije tisuće gledalaca iskočilo na ulicu kako ih je majka rodila, da je pronađena štamparija lažnih novčanica čarobnjačkog tipa u Sadovoj ulici, da je neka banda otela petoricu načelnika u Sektoru za zabavu, ali da ih je milicija odmah pronašla, i još mnogo toga što se čovjeku ne da ni ponavljati.
Međutim, vrijeme se bližilo podnevu i tada je tamo gdje je vođena istraga zazvonio telefon. Iz Sadove su javljali da je prokleti stan opet pokazao znakove života.
Rečeno je da su u njemu iznutra otvarani prozori, da su dopirali zvuči planina i pjevanja, i da je na prozoru viđen crni mačak kako se grije na suncu.
Oko četiri sata tog vrućeg dana veliko društvo muškaraca u civilu izašlo je iz tri automobila nedaleko kuće br. 302bis u Sadovoj ulici. Tada se velika grupa pridošlica podijelila u dvije manje, i jedna je prošla kroz glavna vrata i dvorište ravno u šestu vežu, a druga je otvorila obično zaključana mala vrata koja su vodila u pomoćno stubište, i obje su se počele uspinjali različitim stepenicama do stana br. 50.
Za to su vrijeme Korovjov i Azazello, Korovjov u svojoj običnoj odjeći a ne u svečanom fraku, sjedili u blagovaonici stana svršavajući doručak. \Voland se prema svom običaju nalazio u spavaonici, a gdje je bio mačak — ne zna se. Ali sudeći po buci lonaca koja je dopirala iz kuhinje, moglo se pretpostaviti da se Behemot nalazio upravo tamo, praveći budalaštine po svom običaju.
— Kakvi su to koraci po stepenicama? — upitao je Ko rovjov igrajući se žličicom u šalici crne kave.
— Dolaze da nas uhapse — odgovorio je Azazello i ispio čašicu konjaka.
— A, gle, gle — odgovorio je na to Korovjov.
Oni što su se uspinjali glavnim stepenicama bili su u to vrijeme već na hodniku drugog kata. Tamo su se dvojica vodoinstalatera mučila s harmonikom parnog grijanja. Prolaznici su izmijenili s vodoinstalaterima značajan pogled.
— Svi su kod kuće — šapnuo je jedan od vodoinstala tera, udarajući čekićem po cijevi.
Tada je prvi u grupi otvoreno izvadio ispod kaputa crni mauzer a drugi, kraj njega, otvarač. Uopće su ljudi koji su krenuli u stan br. 50 bili opremljeni kako treba.
Dvojica su od njih imala u džepu tanke svilene mreže koje se lako rastvaraju. Jedan — omču, a još jedan — maske od gaze s kloroformom.
Za čas su otvorena glavna vrata u stan br. 50 i svi su se našli u predsoblju, a vrata, koja su u isti mah zalupila u kuhinji, pokazala su da je druga grupa došla kroz pomoćno stubište također u pravo vrijeme.Ovaj put, ako ne potpun a ono ipak nekakav, uspjeh bio je očit. Ljudi su se u trenu raspršili po svim sobama i nigdje nikoga nisu našli, ali su zato u blagavaonici na stolu zatekli ostatke očito malo prije ostavljenog doručka, a» u gostinjskoj sobi na kaminu je kraj kristalnog vrča sjedio ogromni crni mačak. Držao je u svojim šapama primus.
U potpunoj tišini ljudi koji su ušli u gostinjsku sobu promatrali su mačka dosta dugo.
— Mda… zaista lijepo — šapnuo je jedan od njih.
— Ne pravim izgrede, nikoga ne diram, popravljam primus — namrštivši se neljubazno progovorio je mačak — i smatram svojom dužnošću da vas upozorim da je mačak — drevna i nepovrediva životinja.
— Neobično fini posao — šapnuo je jedan od onih koji su ušli, a drugi je glasno i jasno rekao: — No, nepovredivi mačku trbuhozborče, izvoli amo!
Raširila se i poletjela mreža, ali je onaj koji ju je bacio, na opće zaprepaštenje, promašio i uhvatio samo vrč koji se uz zveket odmah razbio.
