Vozačica je potegnula električnu kočnicu, vagon je sjeo nosom u zemlju, poslije toga na časak poskočio, i s prozora su uz prasak i zvonjavu poletjela stakla. Tada je u Berliozovu mozgu netko očajnički viknuo — «Zar uistinu?…» Još jednom, posljednji put, ugledao je mjesec, ali već raspršen na komadiće, a zatim se spustio mrak.
Tramvaj je pregazio Berlioza i pod rešetke Patrijaršij— ske aleje odbacio na popločenu kosinu okrugli tamni predmet. Kotrljajući se s te kosine, on je poskakivao po kaldrmi.
Bila je to odrezana Berliozova glava.
Utihnuli su histerični ženski krikovi, prestali prodorni zvižduci milicije, dva sanitetska automobila odvezla su: jedan — obezglavljeno tijelo i odrezanu glavu u mrtvačnicu, drugi — krhotinama stakla ranjenu ljepoticu vozačicu; kućepazitelji u bijelim pregačama pobrali su krhotine stakla i posuli pijeskom krvave mlake, a Ivan Nikolajevič kako je pao na klupu ne dotrčavši do obrtaljke, tako je ostao na njoj.
Nekoliko puta pokušao se dići, ali ga noge nisu slušale — s Bezdomnim se desilo nešto poput paralize.
Pjesnik je potrčao k obrtaljki odmah pošto je začuo prvi vapaj i spazio je glavu kako poskakuje na kaldrmi. Od toga je tako izgubio glavu da je pao na klupu i ugrizao svoju ruku do krvi. Na ludog je Nijemca, dakako, zaboravio i nastojao je jedino da shvati kako to može biti da je malo prije razgovarao s Berliozom, a poslije časka — glava…
Alejom su mimo pjesnika trčali uznemireni ljudi i nešto vikali, ali njihove riječi Ivan Nikolajevič nije razumio.
Ipak, neočekivano, kraj njega su se susrele dvije žene, i jedna od njih, oštronosa i gologlava, viknula je drugoj ženi nad samim pjesnikovim uhom: — Anuška, naša Anuška! Iz Sadove ulice! To je njeno maslo! Kupila je u prodavaonici mješovite robe suncokre— tovo ulje, pa litrenkom u obrtaljku, i razbila! Cijelu suknju je uprljala… Al» je psovala, psovala! A on se jadnik valjda poskliznuo i pao na tračnice…Od svega što je žena vikala, u smušenu mozgu Ivana Nikolajeviča zapela je jedna riječ: «Anuška»…
— Anuška… Anuška?… — promrmljao je pjesnik, nemirno se osvrćući — Dopustite, dopustite…
Uz riječ «Anuška» vezale su se riječi «suncokretovo ulje» i zatim, tko zna zašto, «Poncije Pilat». Pilata je pjesnik odrinuo i počeo povezivati karike, počevši od riječi «Anuška». I lanac se povezao vrlo brzo i odmah doveo do ludog profesora.
Oprostite! Pa to je on rekao da se sjednica neće održati zato što je Anuška prolila ulje. I, molim vas, ona se zaista neće održati! I ne samo to, on je točno rekao da će Berliozu odrezati glavu žena?! Da, da, da! Vozač je bila žena?! Što je to, a?!
Nije preostalo ni zrnca sumnje u to da je tajanstveni konzultant točno znao unaprijed cijelu sliku strašne Ber— liozove smrti. Tada su dvije misli prožele pjesnikov mozak. Prva: «On nipošto nije luđak! Sve su to gluposti!», i druga: «Nije li to sve on sam podmetnuo?» Ali dopustite pitanje, na koji način?!
— E ne! To ćemo doznati!
Napregnuvši se iz sve snage, Ivan Nikolajevič se podigao s klupe i potrčao natrag, onamo gdje je bio razgovarao s profesorom. Pokazalo se da taj, na svu sreću, još nije otišao.
Na Bronoj ulici već su se upalila svjetla, a nad Patri— jaršijskim ribnjacima svijetlio je zlatni mjesec, i u mjesečevu uvijek varljivu svjetlu Ivanu Nikolajeviču učinilo se da profesor stoji držeći pod mišicom ne štap, nego sablju.
Penzionirani lažljivacregent sjedio je na tom istom mjestu gdje je još nedavno sjedio Ivan Nikolajevič. Sada je regent nabio na nos očito nepotrebne cvikere u kojima jednog stakla uopće nije bilo a drugo je bilo napuklo. Od toga je kockasti građanin postao još odvratniji nego onda kad je Berliozu pokazivao put prema tračnicama.
Ozebla srca Ivan se približio profesoru i pogledavši u njegovo lice uvjerio se da nikakvih znakova ludila na tom licu nema niti ih je bilo.
— Priznajte, tko ste vi? — prigušeno je upitao Ivan.Stranac se namrštio, pogledao pjesnika kao da ga prvi put vidi i neprijazno odgovorio: — Ne razumi… ruski govoriti…
— Oni ne razumiju! — upleo se regent na klupi, iako njega nitko nije molio da objasni strančeve riječi.
— Ne pretvarajte se! — prijeteći je rekao Ivan i osjetio hladnoću ispod rebara. — Malo prije ste divno govorili ru ski. Vi niste Nijemac i niste profesor! Vi ste ubojica i špi jun! Pokažite isprave! — bijesno je viknuo Ivan.
Zagonetni profesor od gađenja je iskrivio ionako iskrivljena usta i slegnuo ramenima.
— Građanine! — opet se upleo mrski regent. — Zašto uz— nemiravate turista? Bit ćete za to najstrože kažnjeni! — Sumnjivi profesor napravio je oholo lice, okrenuo se i udaljio od Ivana.
Ivan je osjetio da se gubi. Zagrcnuvši se, obratio se regentu: — Ej, građanine, pomozite da zaustavimo zločinca!
Vaša je dužnost da to učinite!
Regent je neobično živnuo, skočio i dreknuo: — Koji zločinac? Gdje je? Inozemni zločinac? — Regen tove oči radosno su zaigrale. — Taj? Ako je zločinac, onda najprije treba vikati «u pomoć!» Inače će on otići. Dajte, zajedno! Ujedanput! — i regent je razvalio čeljust.
