Smušeni Ivan poslušao je šaljivdžiju regenta i viknuo «u pomoć»! ali gaje regent nasamario i ništa nije viknuo.
Samotan, hrapav Ivanov krik nije donio dobrih rezultata. Nekakve dvije djevojke maknule su se od njega u stranu, i on je čuo riječ «pijanac».
— A ti si, dakle, s njim u dosluhu? — padajući u srdžbu povikao je Ivan. — To se ti meni rugaš? Pusti me!
Ivan je pošao udesno i regent također, Ivan — ulijevo i taj gad isto tako.
— Namjerno mi se pleteš pod noge? — divlje je zavikao Ivan. — Predat ću te u ruke milicije!
Ivan je pokušao da uhvati nitkova za rukav, ali je promašio i uhvatio zrak. Regent kao da je u zemlju propao.
Ivan je jauknuo, pogledao u daljinu i ugledao mrskog neznanca. Taj je već bio kod izlaza u Patrijaršijsku ulicu, ali nije bio sam. Više nego sumnjivi regent uspio je da muse priključi. Ni to još nije sve: kao treći, u društvu se pojavio, ne zna se odakle, mačak, ogroman kao nerast, crn kao čađa ili vrana, i s očajnim brcima kavalerista.
Trojka se uputila u Patrijaršijsku ulicu, mačak je kod toga hodao na stražnjim nogama.
Ivan se dao u potjeru za zlikovcima i odmah se uvjerio da će biti vrlo teško da ih stigne.
Trojka je začas preskočila ulicu i našla se na Spirido— novki. Koliko god je Ivan hitao, rastojanje između progonjenih i gonioca nimalo se nije skratilo. Pjesnik još nije uspio da dođe k sebi kad se nakon tihe Spiridonovke našao kod Nikitskih vrata gdje se njegov položaj pogoršao.
Tu je bila velika gužva. Ivan je naletio na nekoliko prolaznika i bio opsovan. K tome je zlotvorska banda ovdje primijenila omiljeni banditski postupak, otišli su svaki na svoju stranu.
Regent se s velikom spretnošću uhvatio za autobus koji je jurio k Arbatskom trgu, i tako umakao. Izgubivši jednog od progonjenih, Ivan je usredotočio svu pažnju na mačka i vidio kako je taj čudni mačak prišao k stepenici motornog vagona «A» koji je stajao na stanici, naglo se gurnuo pred neku ženu koja je vrisnula, uhvatio se za rukohvat i čak je pokušao da turi kondukterki sitniš od deset kopjejaka kroz prozor koji je bio otvoren zbog sparine.
Ponašanje mačka toliko je zaprepastilo Ivana da je ukočeno zastao kraj mesnice na uglu, i onda ga je po drugi put, ali mnogo jače, zaprepastilo ponašanje kondukterke. Tresući se od Ijutine, čim je ugledala mačka kako ulazi u tramvaj, ona je viknula: — Mačkama je zabranjeno! S mačkama je zabranjeno!
Sic! Silazi inače ću pozvati miliciju!
Ni kondukterku ni putnike nije začudila sama bit stvari: ne to što mačak ulazi u tramvaj, što je tek pola zla, nego to što pokušava platiti!
Mačak ne samo da se pokazao kao plaćevno sposobna nego i disciplinirana životinja. Kod prvog uzvika kondukterke, prekinuo je juriš, sišao sa stepenice i sjeo na stanici, tarući brkove novcem. Ali tek što je kondukterka povukla konopac i tramvaj krenuo, mačak je postupio kao svaki koga tjeraju iz tramvaja a koji se ipak mora voziti.Propustivši kraj sebe sva tri vagona, mačak je skočio na stražnju željeznu prečku na posljednjem vagonu, šapom se uhvatio za neku cijev koja je iz njega virila, i odvezao se uštedjevši na taj način deset kopjejaka.
Dok se bavio odvratnim mačkom, Ivan je skoro izgubio najvažnijeg od trojice — profesora. Ali, na sreću, taj nije uspio klisnuti. Ivan je u gomili ugledao sivu beretu na početku Velike Nikitske ili Gercenove ulice. U tren oka, Ivan se i sam tamo pojavio. Ipak, bez uspjeha. Pjesnik je brzao, počeo trčati u kasu, gurajući prolaznike, ali se nije ni za centimetar približio profesoru.
Koliko god Ivan bio smeten, ipak ga je zapanjila vrhunaravna brzina kojom se odvijala potjera. Nije prošlo ni dvadeset sekundi kad je, poslije Nikitskih vrata, Ivan Nikolajevič već bio zaslijepljen svjetiljkama na Arbatskom trgu. Još nekoliko sekundi i eto neke tamne ulice s neravnim pločnikom gdje je Ivan Nikolajevič tresnuo i razbio koljeno. Opet osvijetljena magistrala — Kropotkinova ulica, zatim uličica, zatim Ostoženka, i opet uličica, turobna, odvratna i škrto osvijetljena. I ovdje je Ivan Nikolajevič konačno izgubio onog koji mu je bio toliko potreban. Profesor je nestao.
Ivan Nikolajevič se zbunio, ali ne za dugo, jer je odjednom shvatio da se profesor neminovno mora nalaziti u kući br. 13 i obavezno u stanu br. 47.
Unišavši u vežu, Ivan Nikolajevič je odjurio na drugi kat, brzo je našao stan i nestrpljivo pozvonio. Nije morao dugo čekati: Ivanu je otvorila vrata djevojčica od pet godina i ne pitavši ništa pridošlicu brzo nekamo otišla.
U golemom, do krajnosti zapuštenom predsoblju, slabo osvijetljenom u kutu malenom svjetiljkom ispod visokog, od prljavštine crnog stropa, visio je na zidu bicikl bez kotača, stajala je ogromna škrinja okovana željezom, a na polici iznad vješalice ležala je šubara, njezine duge uši visile su nadolje. Iza jednih od vrata glasan muški glas iz radioaparata vikao je Ijutito nešto u stihovima.
Ivan Nikolajevič nije se nimalo zbunio u nepoznatoj okolini i uputio se ravno u hodnik, razmišljajući: «On se, dakako, sakrio u kupaonici». U hodniku je bilo tamno.
