— Ja nisam pijan — promuklo je odgovorio Stjopa — bolestan sam, sa mnom se nešto desilo, bolestan sam…
Gdje sam? Kakav je to grad?..
— No, Jalta…
Stjopa je tiho uzdahnuo, okrenuo se na bok, glavom je udario o topli kamen na molu.
Upravo u vrijeme kad je svijest napustila Stjopu u Jal— ti, to jest oko pola dvanaest u podne, ona se vratila Ivanu Nikolajeviču Bezdomnom koji se probudio poslije dubokog i dugog sna. Neko vrijeme razmišljao je na koji je način dospio u nepoznatu sobu s bijelim zidovima, s čudnim noćnim ormarićem od nekog svijetlog metala, i s bijelim zastorom iza kojeg se osjećalo sunce.
Ivan je mahnuo glavom, uvjerio se da ga ona ne boli i sjetio se da se nalazi u bolnici. Ta je misao povukla za sobom sjećanje na Berliozovu pogibiju, ali danas ono nije u Ivanu izazvalo snažniji potres. Naspavavši se, Ivan Nikolajevič je postao mirniji i počeo je jasnije razmišljati. Nakon što je ležao još neko vrijeme nepomično u čistom, mekom i udobnom krevetu s oprugama, Ivan je ugledao dugme zvonca kraj sebe. Po navici da bez potrebe dira predmete, Ivan je pritisnuo dugme. Očekivao je poslije pritiska na dugme neku zvonjavu ili pojavu, ali se dogodilo nešto sasvim drugo.
Kod nogu Ivanova kreveta upalio se mutni cilindar na kojemu je pisalo: «Piti». Nakon što je neko vrijeme stajao, cilindar se počeo okretati sve dok nije iskočio natpis: «Bolničarka». Razumije se da je oštroumni cilindar zapanjio Ivana. Natpis «Bolničarka» zamijenio je natpis «Pozovite doktora».
— Hm… — govorio je Ivan ne znajući što da radi dalje s tim cilindrom. Uspjelo mu je slučajno. Ivan je pritisnuo dugme po drugi put kod riječi: «Liječnička pomoćnica».
Cilindar je u odgovor tiho zazvonio, zaustavio se, ugasio,i u sobu je ušla punašna, simpatična žena u bijelom čistom ogrtaču i rekla Ivanu: — Dobro jutro!
Ivan nije odgovorio, jer je smatrao taj pozdrav u sadašnjim uvjetima neumjesnim. Zaista, stavili su zdravog čovjeka u bolnicu, i još prave lice kao da je upravo tako potrebno!
Za to vrijeme, ne gubeći dobrodušni izraz lica, žena je, s pomoću jednog pritiska na dugme digla zastor uvis i u sobu je kroz tanku rešetku širokih razmaka koja je dosezala do poda, navrlo sunce. Iza rešetke pokazao se balkon, iza njega obala vijugave rijeke, a na njezinoj drugoj obali — vesela borova šuma.
— Molim, okupajte se — pozvala je žena i pod njezinim rukama otvorio se unutrašnji zid iza kojeg se vidjela ku paonica i prekrasno opremljen zahod.
Iako je odlučio da neće razgovarati sa ženom, Ivan nije izdržao i, videći kako iz blistave pipe voda u širokoj struji teče u kadu, rekao je ironično: — Vidi ti! Kao u «Metropolu»!…
— O ne! — ponosno je odgovorila žena — mnogo bolje.
Takve opreme nema nigdje ni u inozemstvu. Učenjaci i li ječnici dolaze specijalno da pogledaju našu kliniku. K nama svaki dan dolaze strani turisti.
Kod riječi «strani turisti» Ivan se odmah sjetio jučerašnjeg konzultanta. Ivan se smrknuo, pogledao ispod čela i rekao: — Strani turisti… Kako svi obožavate strane turiste!
A među njima, uostalom, ima različitih ljudi. Ja sam se, na primjer, jučer s jednim takvim upoznao, bolje da i ne pri čam!
I samo što nije počeo pričati o Ponciju Pilatu, ali se suzdržao, shvaćajući da ženi te priče nije vrijedno pričati, jer mu ona ionako ne može pomoći.
Okupani Ivan Nikolajevič odmah je dobio sve što je potrebno muškarcu poslije kupanja: izglačanu košulju, gaće, čarape. Ali i to nije sve: otvorivši vrata ormara, žena je pokazala unutra i upitala: — Što želite obući — ogrtač ili pidžamu?Nasilno prikovan za novo mjesto stanovanja, Ivan samo što nije rukama pljesnuo zbog ženine nametljivosti i šutke je pokazao prstom pidžamu od svijetlocrvene pamučne tkanine.
Poslije toga, Ivana Nikolajeviča poveli su praznim i bešumnim hodnikom i doveli u ogroman kabinet.
Odlučivši da se prema svemu što postoji u toj predivno opremljenoj zgradi odnosi s ironijom, Ivan je odmah u mislima okrstio kabinet «tvornicakuhinja».
I bilo je razloga za to. Ovdje su stajali ormari i stakleni ormarići s blistavim poniklanim instrumentima.
Naslonjači su bili neobično komplicirano napravljeni, bile su tu nekakve trbušaste svjetiljke s blistavim sjenilima, mnoštvo bočica i plinskih plamenika, kao i električni vodovi i nepoznati uređaji.
U kabinetu Ivana se prihvatilo troje — dvije žene i jedan muškarac, svi u bijelom. Najprije su Ivana odveli u kut za stolić s očitom namjerom da ga koješta pitaju. Ivan je počeo ocjenjivati svoj položaj. Pred njim su bila tri puta.
Prvi ga je strašno mamio: baciti se na te svjetiljke i komplicirane stvarčice, sve ih razbiti do vražje babe i na taj način izraziti svoj protest zato što je bez potrebe zadržan. Ali se današnji Ivan znatno razlikovao od Ivana jučerašnjeg i zato mu se taj prvi put učinio sumnjivim: još će potkrijepiti njihovu misao da je on — goropadni luđak.
Zbog toga je Ivan taj prvi put odbacio. Postojao je drugi: odmah započeti pripovijest o konzultantu i Ponciju Pilatu.
