— Da! — začuo se u slušalici oštri, neugodni glas Rim skog.
— Dobar dan, Grigorije Daniloviču — tiho je progovo rio Stjopa — ovdje Lihodejev. Evo u čemu je stvar…hm… hm… kod mene sjedi taj… e… artist Wo— land… Pa… htio sam upitati kako stoje stvari u pogledu današnje večeri?…
— Ah, crni mag? — odazvao se u slušalici Rimski. — Pla kati će odmah biti gotovi.
— Aha… — slabim je glasom rekao Stjopa — no, do vi đenja…
— Hoćete li skoro doći? — upitao je Rimski.
— Za pola sata — odgovorio je Stjopa i objesivši sluša licu, stegnuo rukama vruću glavu. Ah, kakva gadna stvar!
Što je to s pameću, građani, a?
Ipak, bilo je nezgodno da se dulje zadržava u predsoblju i Stjopa je odmah sastavio plan: svim mjerama sakriti nevjerojatnu zaboravljivost, a sada prvo lukavo ispitati stranca što zapravo namjerava danas pokazati u povjerenom Stjopi Varijeteu?
Stjopa se okrenuo od aparata i u zrcalu koje se nalazilo u predsoblju i koje već odavno lijena Grunja nije očistila jasno je ugledao nekog čudnog subjekta, dugačkog kao kolac, u cvikerima (ah, kad bi ovdje bio Ivan Nikolajevič! On bi odmah prepoznao tog subjekta!).
Taj se odrazio i nestao. Stjopa je zabrinuto pogledao dublje u predsoblje, i po drugi put njemu se zavrtjelo, jer je u zrcalu prošao veliki crni mačak i također nestao.
Stjopino je srce zamrlo, on je zateturao.
«Što je to? — pomislio je. — Zar sam poludio? Odakle ovi odrazi?!» — Pogledao je predsoblje i uplašeno poviknuo: — Grunja! Kakav se to mačak kod nas mota? Otkuda on ovdje? I još netko s njim??
— Ne uznemirujte se, Stjepane Bogdanoviču — oda zvao se glas, ali ne Grunjin nego onoga gosta iz spavaoni ce. — Taj je mačak moj. Ne budite nervozni. A Grunje nema, poslao sam je u Voronjež, u zavičaj, jer se žalila da joj već dugo niste dali dopust.
Te su riječi bile toliko neočekivane i apsurdne da je Stjopa pomislio da mu se pričulo. Potpuno zbunjen on je pojurio u spavaonicu i odrvenio na pragu. Njegova se kosa nakostriješila, a na čelu se pojavile kapi znoja.
U spavaonici gost više nije bio sam već u društvu. U drugom naslonjaču sjedio je taj isti tip koji mu se prividiou predsoblju. Sada se jasno vidjelo: brkoviperje, jedno staklo cvikera bliješti, a drugog stakla nema. Ali je u spavaonici bilo i gorih stvari: na niskom, mekom stočiću draguljarove žene, u nehajnoj pozi, zavalio se netko treći, upravo strašnih razmjera crni mačak s čašicom votke u jednoj šapi i vilicom na koju je nabo mariniranu gljivu — u drugoj.
Svjetlo, ionako slabo u spavaonici, počelo je u Stjopi— nim očima tamnjeti. «Očito tako ljudi silaze s uma!» — pomislio je i uhvatio se za dovratak.
— Vidim, vi ste malo začuđeni, najdraži Stjepane Bog— danoviču? — upitao je Woland Stjopu kojemu su cvokotali zubi. — Međutim, čuditi se nemate čemu. To je moja prat nja.
Sada je mačak popio votku, a Stjopina je ruka kliznu— la niz dovratak.
— A pratnja zahtijeva mjesta — nastavio je Woland — tako da je netko od nas suvišan u stanu. I čini mi se da ste taj suvišni — upravo vi!
— Oni, oni! — kozjim glasom zapjevao je kockasti du gajlija, govoreći o Stjopi u množini. — Uopće oni u posljed nje vrijeme neobično svinjare. Piju, stupaju u veze sa že nama, iskorištavajući svoj položaj, ništa ne rade, pa i ne mogu ništa raditi zato što ništa ne razumiju od onog što im je povjereno. Pretpostavljenima bacaju prašinu u oči!
— Bez razloga koriste službena kola! — potkazivao je mačak, žvačući gljivu.
I tada se dogodio četvrti i posljednji događaj u stanu, kad je Stjopa, već sasvim spuznuvši na pod, nemoćnom rukom grebao dovratak.
Ravno iz zrcala izišao je čovječuljak, neobično plećat, s polucilindrom na glavi i očnjakom koji je virio iz usta i nagrđivao i bez toga neviđeno odvratno lice. I uz to bio je plamenoriđ.
— Ja — stupio je u razgovor pridošlica — uopće ne shva ćam kako je on postao direktor — riđi je unjkao sve jače i jače — on je isto tako direktor kao što sam ja — arhijerej!
— Ti nisi nalik na arhijereja, Azazello — primijetio je mačak, stavljajući hrenovke na svoj tanjur. — To i ja kažem — prounjkao je riđi i, okrenuvši se Wolandu, dodao s poštovanjem: — Dopuštate li, messire, da ga bacimo iz Moskve do sto đavola?
— Sic!! — iznenada se proderao mačak, nakostriješivši dlaku.
I tada se spavaća soba zavrtjela oko Stjope, on je udario glavom u dovratak i, gubeći svijest, pomislio: «Umirem…» Ali nije umro. Lagano otvorivši oči vidio je da sjedi na nečem kamenom. Oko njega nešto je šumilo. Kad je otvorio oči kako treba, shvatio je da to šumi more i da se, štoviše, val ljulja kod njegovih nogu, da, ukratko, sjedi na kraju mola, da je pod njim plavo blistavo more, a iza njega — lijepi grad na brijegu.
Ne znajući kako da postupi u takvu slučaju, Stjopa se digao na drhtave noge i pošao po molu prema obali.
Na molu je stajao neki čovjek, pušio je i pljuvao u more. Stjopu je pogledao divljim očima i prestao pijuckati. Tada je Stjopa učinio nešto neočekivano: spustio se na koljena pred nepoznatim pušačem i izrekao: — Molim vas, recite mi, kakav je to grad?
— Sve je jasno! — rekao je bezdušni pušač.
