Ipak, jučerašnje iskustvo pokazalo je da toj priči ne vjeruju ili je shvaćaju nekako naopako. Zato se Ivan odrekao i ovoga puta, odlučivši da izabere treći — zatvoriti se u ponosnoj šutnji.
Nije mu uspjelo da to u potpunosti ostvari i htione htio morao je odgovarati, iako i škrto i mrko, na cijeli niz pitanja.
Ivana su ispitivali o svemu što se ticalo njegovog prošlog života, sve do toga kada je i kako bolovao od šarlaha prije petnaest godina. Nakon što su ispisali o Ivanu cijelu stranu, okrenuli su list, i žena u bijelom prešla je na ispitivanje o Ivanovim rođacima. Počelo je navlačenje: tko je sve umro, kada, od čega, nije li pio, nije li bolovao od veneričnih bolesti, i sve u takvom smislu. Na kraju su ga zamolili da ispriča o jučerašnjem događaju na Patrijaršij— skim ribnjacima, ali nisu posebno inzistirali; izvještaju o Ponciju Pilatu nisu se čudili.
Onda je žena ustupila Ivana muškarcu, taj ga je drukčije dohvatio, i nije više ni o čemu pitao. Izmjerio je temperaturu Ivanova tijela, izbrojao puls, pogledao Ivanove oči, osvijetljivši ih nekakvom svjetiljkom. Zatim je u pomoć muškarcu došla druga žena, i Ivana su ubadali nečim u leđa, ali ne bolno, crtali su drškom čekića nekakve znakove na koži grudiju, kuckali čekićem po koljenima, od čega su Ivanove noge poskakivale, ubadali u prst i uzimali iz njega krv, ubadali u pregibu lakta, stavljali su mu na ruke nekakve gumene narukvice…
Ivan se u sebi samo gorko podsmjehivao i razmišljao 0 tome kako se sve to glupo i čudno dogodilo. Kad samo pomisli! Htio ih je sve upozoriti na opasnost koja je pri jetila od nepoznatog konzultanta, pokušao je da ga ulovi, a postigao je to da je dospio u neki tajanstveni kabinet da bi pričao svakakve gluposti o stricu Fjodoru koji je dan i noć pijančevao u Vologdi. Neizdrživo glupo!
Konačno su Ivana pustili. Bio je sproveden natrag u svoju sobu gdje je dobio šalicu kave, kajganu od dva jaja 1 bijeli kruh s maslacem.
Nakon što je pojeo i popio sve što su mu ponudili, Ivan je odlučio da pričeka nekog glavnog u toj ustanovi i kod tog glavnog postigne i pažnju prema sebi i pravdu.
I on ga je dočekao i čak vrlo brzo poslije svog doručka. Neočekivano su se otvorila vrata u Ivanovu sobu i u nju je ušlo mnoštvo ljudi u bijelim ogrtačima. Ispred svih išao je čovjek od četrdeset i pet godina, brižljivo ošišan kao glumac, s ugodnim ali vrlo pronicljivim očima i finim manirama. Cijela pratnja iskazivala mu je znakove pažnje i poštovanja i zato je njegov ulazak ispao vrlo svečano. «Kao Poncije Pilat!» — pomislio je Ivan.
Da, bio je to nedvojbeno onaj glavni. Sjeo je na stolicu, a svi drugi ostali su stajati.
— Doktor Stravinski — predstavio se Ivanu i ljubazno ga pogledao. — Izvolite, Aleksandre Nikolajeviču — tiho je rekao netko s dotjeranom bradom i dodao glavnome gusto ispi sani Ivanov list.
«Napravili su cijeli dosije!» — pomislio je Ivan. A glavni je vičnim očima preletio list, promrmljao: «Uhu, uhu…» i izmijenio s prisutnima nekoliko fraza na malopoznatom jeziku.
«I latinski govori kao Pilat…» — tužno je pomislio Ivan. Tada ga je jedna riječ nagnala da zadršće, a to je bila riječ «shizofrenija» — jao, već jučer izrekao ju je prokleti, stranac na Patrijaršijskim ribnjacima, a danas ju je ovdje ponovio profesor Stravinski.
«Eto, i to je znao!» — uznemireno je pomislio Ivan.
Glavni je očito postavio sebi kao pravilo da se slaže sa svim i da se raduje svemu što god mu govorila njegova okolina i da to izražava riječima: «Odlično, odlično…» — Odlično! — rekao je Stravinski vraćajući onome list i obratio se Ivanu: — Vi ste pjesnik?
— Da, pjesnik — mračno je odgovorio Ivan i prvi put je iznenada osjetio nekakvu neobjašnjivu odvratnost pre ma poeziji, i njegove vlastite pjesme kojih se sada sjetio učinile su mu se nekako neugodne.
Namrštena lica, on je sa svoje strane upitao Stravin— skog: — Vi ste profesor?
Na to je Stravinski predusretljivo kimnuo glavom.
— I vi ste ovdje glavni? — nastavio je Ivan.
Stravinski je i na to kimnuo.
— Moram s vama govoriti — značajno je rekao Ivan Ni— kolajevič.
— Ja sam radi toga i došao — odazvao se Stravinski.
— Stvar je u tome — počeo je Ivan osjećajući da je do šao njegov čas — mene su uvrstili među luđake, nitko ne želi da me sluša do kraja!…
— O ne, mi ćemo vas slušati vrlo pažljivo do kraja — ozbiljno i umirujuće rekao je Stravinski — i ni u kom slu čaju nećemo dopustiti da vas se uvrštava u luđake.
— Onda čujte: sinoć sam na Patrijaršijskim ribnjacima susreo tajanstvenu ličnost, stranca a možda i ne, koji jeunaprijed znao za Berliozovu smrt i osobno je vidio Ponci— ja Pilata.
Pratnja je šutke i nepomično slušala pjesnika.
— Pilata? Pilat, to je onaj koji je živio za vrijeme Isusa Krista? — žmirkajući u Ivana, upitao je Stravinski.
— Upravo taj.
— Aha — rekao je Stravinski — a taj je Berlioz poginuo pod tramvajem?
— Upravo je njega sinoć u mom prisustvu pregazio tramvaj na Patrijaršijskim ribnjacima, kod čega je taj za gonetni građanin…
— Znanac Poncija Pilata? — upitao je Stravinski, očito se odlikujući velikom inteligencijom.
