— Upravo on — potvrdio je Ivan proučavajući Stravin— skog. — On je rekao unaprijed da je Anuška prolila ulje od suncokreta… A onaj se i poskliznuo upravo na tom mje stu! Kako vam se to sviđa? — značajno se propitao Ivan na dajući se velikom efektu svojih riječi.
Ali taj efekt nije uslijedio i Stravinski je vrlo jednostavno postavio slijedeće pitanje: — A tko je Anuška?
To je pitanje malo uznemirilo Ivana, njegovo se lice trgnulo.
— Anuška je ovdje posve nevažna — progovorio je ner vozno. — Vrag zna tko je ona. Jednostavno neka glupača iz Sadove ulice. Važno je to da je on unaprijed, shvaćate li, unaprijed znao o ulju od suncokreta! Je li me razumijete?
— Izvrsno vas razumijem — ozbiljno je odgovorio Stra vinski i dodirnuvši pjesnikovo koljeno, dodao: — ne uzbu— đujte se i nastavite.
— Nastavljam — rekao je Ivan nastojeći da uskladi svoj ton sa Stravinskijevim i znajući već iz gorkog iskustva da će mu samo smirenost pomoći — tako dakle, taj strašni tip, a laže on da je konzultant, vlada nekom neobičnom si lom… Na primjer, progoniš ga a ne možeš ga dostići. A s njim je još jedan par, također krasan, ali druge vrsti: ne kakav dugajlija u razbitim cvikerima i osim toga mačak ne zamislive veličine koji se samostalno vozi u tramvaju. Osim toga — kako ga nitko nije prekidao, Ivan je govorio sasve većim žarom i uvjerljivošću — on je osobno bio na balkonu Poncija Pilata, u što nema nikakve sumnje. A što je to, a? Njega treba odmah uhapsiti, inače će počiniti neopisivo zlo.
— Vi, dakle, nastojite da se njega uhapsi? Jesam li vas ispravno shvatio? — upitao je Stravinski.
«On je pametan — pomislio je Ivan — mora se priznati da se među inteligencijom nađe također po koji pametan.
To se ne može poreći!» — i odgovorio: — Potpuno ispravno! Kako ne bih nastojao, promislite sami! Međutim, mene su ovdje silom zadržali, svijetle mi lampom u oči, kupaju u kadi, raspituju se o stricu Feđi!… A njega već odavna nema na svijetu! Zahtijevam da me se odmah pusti!
— Pa dobro, odlično, odlično! — odazvao se Stravinski.
— Eto, sve je jasno. Zaista, kakvog smisla ima zadržavati u bolnici zdravog čovjeka? Dobro, ja ću vas odmah odavle otpustiti, ako mi kažete da ste normalni. Ne dokažete, nego samo kažete. Dakle, jeste li vi normalni?
Tada je nastupila potpuna tišina i debela žena koja se ujutro brinula oko Ivana pogledala je profesora sa strahopoštovanjem, a Ivan je još jednom pomislio: «Stvarno je pametan!» Profesorov prijedlog veoma mu se svidio. Ipak, prije nego što će odgovoriti, on je dobro i dobro promislio mršteći čelo i konačno čvrsto rekao: — Ja sam normalan.
— Odlično — s olakšanjem je povikao Stravinski — ako je tako, dajte da prosuđujemo logički. Uzmimo vaš juče rašnji dan. — Tu se on okrenuo i njemu su odmah pružili Ivanov list. Tražeći nepoznatog čovjeka koji vam se pred stavio kao znanac Poncija Pilata, vi ste jučer učinili slije deće postupke. — Sada je Stravinski počeo nabrajati, savi jajući redom dugačke prste i gledajući čas u list čas u Iva na. — Objesili ste na grudi ikonu. Je li tako bilo?
— Bilo je — mrko se složio Ivan.
— Pali ste s ograde, povrijedili ste lice. Nije li tako?
Pojavili ste se u restoranu s upaljenom svijećom u ruci, samo u donjem rublju, u restoranu ste nekoga udarili. Do veli su vas ovamo svezana. Dospjevši ovamo, vi ste telefonirali miliciji i zamolili da pošalju mitraljesce. Zatim ste pokušali da se bacite kroz prozor. Nije li tako? Pitamo se: je li moguće da netko, ako postupa na taj način, bilo koga uhvati ili uhapsi? Ako ste normalan čovjek, vi ćete sami odgovoriti: nikako. Želite li otići odavle? Izvolite. Ali dopustite da vas upitam, kamo ćete se odavle uputiti?
— Dakako u miliciju — odgovorio je Ivan, ali ne više tako čvrsto i pomalo zbunjen profesorovim pogledom.
— Direktno odavle?
— Aha.
— A u svoj stan nećete svratiti? — brzo je upitao Stra— vinski.
— Nemam vremena svraćati u stan! Dok ja budem od lazio u stanove, on će šmugnuti!
— Tako. A što ćete prvo reći u miliciji?
— O Ponciju Pilatu — odgovorio je Ivan Nikolajevič i njegove je oči zastrla tamna sumaglica.
— Eto ga, odlično! — uskliknuo je pomirljivo Stravin— ski i okrenuvši se bradonji naredio: — Fjodore Vasiljeviču, pustite, molim, građanina Bezdomnog u grad. Ali sobu ne zaposjesti, posteljinu ne mijenjati. Za dva sata građanin Bezdomni bit će opet ovdje. Pa onda — obratio se pjesniku — uspjeh vam neću poželjeti zato što u taj uspjeh ne vje rujem ni zrnca. Do skorog viđenja! — On je ustao, njegova se pratnja pomaknula.
— Iz kojeg ću ja razloga opet biti ovdje? — nemirno je upitao Ivan.
Stravinski kao da je očekivao to pitanje, odmah je sjeo i progovorio: — Zato što će vas, tek što se u gaćama javite u miliciju i kažete da ste vidjeli čovjeka koji je osobno poznavao Poncija Pilata — odmah dovesti ovamo i vi ćete se opet naći u istoj sobi.
— Kakve tu veze imaju gaće? — zbunjeno se osvrćući, upitao je Ivan.
— Uglavnom, Poncije Pilat. Ali i gaće također. Jer mi ćemo bolničko rublje skinuti s vas i dati vam vašu odjeću.
