— Ne znam točno — živahno je odgovorio uhapšenik.
— Ne sjećam se svojih roditelja. Rekli su mi ljudi da je moj otac bio Sirijac…
— Gdje živiš?
— Nemam stalnog boravišta — bojažljivo je odgovorio uhapšenik — putujem od grada do grada.
— To se može kraće reći, jednom riječju — lutalica — rekao je prokurator i upitao: — Imaš li rođake?
— Nemam nikoga. Sam sam na svijetu.
— Znaš li pisati?
— Da.
— Znaš li još koji jezik osim aramejskog?
— Znam. Grčki.
Natekli kapak se podigao, oko zastrto velom patnje uprlo se u uhapšenika. Drugo je oko ostalo zatvoreno.
Pilat je progovorio grčki: — Jesi li ti namjeravao razrušiti hram i pozivao na to narod?
Tada je uhapšenik opet živnuo, njegove su oči prestale odavati strah, i on je progovorio grčki: — Ja, dobr… — užas je u taj čas preletio očima uhap— šehikovim zbog toga što se gotovo zarekao — ja, hegemo ne, nikada u životu nisam kanio razrušiti hram i nikoga ni sam nagovarao na taj besmisleni čin.
Na licu povjerenika koji se zgrbio nad niskim stolom i zapisivao izjave pojavilo se čuđenje. Podigao je glavu, ali ju je odmah spustio nad pergament.
— Mnoštvo raznih ljudi slijeva se praznikom u ovaj grad. Ima među njima maga, astrologa, proroka i ubojica— monotono je govorio prokurator — a dolaze i lažljivci. Ti si, na primjer, lažljivac. Jasno je zapisano: nagovarao si ljude da sruše hram. Tako svjedoče ljudi.
— Ti su dobri ljudi — progovorio je uhapšenik i brzo dodavši: — hegemone, — nastavio:… neuki i sve što sam govorio pobrkali su. Ja uopće strahujem da će ta pomut nja trajati još dugo vremena. I sve zbog toga što on neto čno zapisuje moje riječi.
Nastupila je tišina. Sada su već oba bolesna oka teško gledala uhapšenika.
— Ponavljam ti, ali posljednji put, prestani se pretva rati da si šenut, razbojnice — izrekao je mekano i monoto no Pilat — tvojih je riječi malo zapisano, ali sasvim dovolj no da budeš obješen.
— Ne, ne hegemone — sav napregnut od želje da ga uvjeri, govorio je uhapšenik — ide, ide jedan s kozjim per gamentom i bez prestanka zapisuje. Jednom sam pogle dao taj pergament i zapanjio se. Upravo ništa od toga što je tamo zapisano nisam govorio. Molio sam ga: spali, mo lim te, svoj pergament! Ali on ga je istrgnuo iz mojih ruku i pobjegao.
— Tko? — s gađenjem je upitao Pilat i rukom dotakao sljepoočicu.
— Levi Matej — brzo je objasnio uhapšenik — on je bio skupljač poreza i prvi put sam ga sreo na cesti u Betfageji, tamo gdje na uglu završava smokvinjak, i razgovarao s njim. Iz početka se odnosio prema meni neprijazno i čak me je vrijeđao, to jest mislio je da me vrijeđa, nazivajući me psom, — tada se uhapšenik nasmiješio: — Ja osobno ne vidim ništa zla u toj životinji da bih se na tu riječ uvrije dio…
Povjerenik je prestao zapisivati i potajno bacio začuđeni pogled ali ne na uhapšenika, već na prokuratora.
— … Ipak, saslušavši me, on se smekšao — nastavio je Ješua — konačno je odbacio novac na cestu i rekao da ide sa mnom na put…
Pilat se iskezio jednim obrazom, pokazavši žute zube, i rekao okrenuvši se tijelom prema povjereniku: — O, grade Jeršalajime! Što sve neću u njemu čuti!
Skupljač poreza, čujete li, bacio je novac na cestu!Ne znajući kako da na to odgovori, povjerenik je smatrao za potrebno da ponovi Pilatov osmijeh.
— A on je rekao da mu je odsada novac mrzak — obja snio je Ješua čudne postupke Levija Mateja, i dodao: — I od tog vremena postao je moj suputnik.
Još uvijek iskežen, prokurator je pogledao uhapšeni— ka, zatim sunce koje se nezaustavljivo dizalo uvis iznad kipova konja na hipodromu što se nazirao daleko dolje, desno, i odjednom je s nekom mučninom pomislio kako bi najjednostavnije bilo da otjera s balkona tog čudnog razbojnika, izgovorivši samo dvije riječi: «objesiti ga».
Otjerati i stražu, otići iz kolonade u unutrašnjost dvorca, zapovjediti da se zamrači soba, izvaliti se na ležaj, zatražiti hladne vode, tužnim glasom pozvati psa Bangu i požaliti mu se na hemikraniju. Misao na otrov iznenada je primamljivo prostrujala kroz bolesnu prokuratorovu glavu.
Mutnim je očima gledao uhapšenika i neko je vrijeme šutio mučno se prisjećajući zašto na jutarnjoj nemilosrdnoj jeršalajimskoj pripeci stoji pred njim uhapšenik s licem iznakaženim od modrica, i kakva mu još potpuno nepotrebna pitanja mora postaviti.
— Levi Matej? — promuklim glasom upitao je bolesnik i zatvorio oči.
— Da, Levi Matej — dopirao je do njega visoki glas koji ga je mučio.
— A što si ti, ipak, govorio o hramu gomili na trgu?
Glas uhapšenika, činilo se, sjekao je Pilatovu sljepo— očicu, bio je neizrecivo mučan, i taj je glas govorio: — Ja sam, hegemone, govorio da će se srušiti hram stare vjere i da će nastati novi hram istine. Rekao sam tako da bude razumljivije.
— Zašto si ti, lutalico, bunio narod na trgu govoreći o istini o kojoj ne znaš ništa? Sto je to istina?
I tada je prokurator pomislio: «O, bogovi moji! Pitam ga nešto za suđenje nevažno… Moj mozak mi više ne služi…» I opet mu se ukazala čaša s tamnom tekućinom.
