— Ja čak ni nemam magarca, hegemone — rekao je. — Došao sam u Jeršalajim kroz Šuška vrata, to je istina, ali pješice, u pratnji samo Levija Mateja, i nitko mi ništa nije dovikivao, jer me tada još nitko u Jeršalajimu nije pozna vao.
— Ne poznaješ li ti — nastavio je Pilat ne skidajući oči s uhapšenika — nekog Dismasa, drugog Hestasa i trećeg BarRabbana?
— Te dobre ljude ne poznajem — odgovorio je uhap šenik.
— Uistinu?
— Uistinu.
— A sada mi kaži zašto čitavo vrijeme upotrebljavaš ri ječi «dobri ljudi?» Zar ti sve ljude, što li, tako nazivaš?— Sve — odgovorio je uhapšenik — zlih ljudi nema na svijetu.
— To prvi put čujem — rekao je Pilat i podsmjehnuo se. — Ali možda premalo poznajem život! Ne morate dalje zapisivati — obratio se povjereniku, premda taj ionako nije ništa zapisivao, i nastavio da govori uhapšeniku: — Jesi li nešto o tome pročitao u grčkim knjigama?
— Ne, do toga sam došao svojim umom.
— I to propovijedaš?
— Da.
— A evo, na primjer, centurion Mark, njega su prozva li Štakoraš — zar je on dobar?
— Da — odgovorio je uhapšenik — on je, istina, nesre tan čovjek. Od tog vremena kako su ga dobri ljudi unaka zili, on je postao okrutan i bezdušan. Bilo bi zanimljivo znati tko ga je unakazio?
— Odmah ti mogu reći — odazvao se Pilat — jer sam bio svjedok. Dobri ljudi bacili su se na njega kao psi na me dvjeda. Germani su ga zgrabili za vrat, za ruke, za noge.
Pješadijski manipul upao je u obruč, i da se nije s krila za— sjekla konjička turma, a njome sam zapovijedao ja — ti, fi lozofe, ne bi mogao razgovarati sa Štakorašem. Bilo je to u bitki kod Idistavisa, u Djevičanskoj dolini.
— Kad bih mogao s njim razgovarati — iznenada je sa njarski rekao uhapšenik — uvjeren sam da bi se on sasvim promijenio.
— Pretpostavljam — odazvao se Pilat — da bi učinio malo radosti legatu legije kad bi se sjetio da razgovaraš s nekim od njegovih časnika ili vojnika. Uostalom, to se neće ni dogoditi, na opću sreću, i prvi tko će se za to po brinuti, bit ću ja.
U to vrijeme, u kolonadu je strmoglavo uletjela lastavica, učinila krug pod zlatnom kupolom, spustila se, gotovo je dirnula oštrim krilom lice mjedena kipa u niši, i sakrila se za kapitelom stupa. Možda je tamo nakanila saviti gnijezdo.
U toku njenog leta, trenutno u bistroj i laganoj glavi prokuratora stvorena je odluka. Ona je glasila: hegemon je razmotrio predmet lutajućeg filozofa Ješue, nazvanog Ha— Nocri, i činjenice o počinjenom zločinu u njemu nije pronašao. Posebice nije našao ni najmanje veze među Ješui— nim postupcima i neredima koji su se nedavno dogodili u Jeršalajimu. Lutajući filozof je duševni bolesnik, pa prema tome prokurator ne potvrđuje smrtnu kaznu za HaNoc— rija koju je tražio Mali Sinedrion. Ali imajući na umu da bezumni, utopijski govori HaNocrija mogu biti povod nemirima u Jeršalajimu, prokurator proganja Ješuu iz Jeršalajima i podvrgava ga zatvoru u Cezareji Stratonovoj na Sredozemnom moru, to jest upravo tamo gdje je prokuratorova rezidencija.
Preostalo je da to izdiktira povjereniku.
Lastavičina krila zašumila su nad samom glavom hegemona, ptica je poletjela prema vodoskoku i odletjela na slobodu. Prokurator je podigao pogled na uhapšenika i vidio da se kraj njega zažario stup prašine.
— To je o njemu sve? — upitao je Pilat povjerenika.
— Ne, na žalost — odgovorio je povjerenik neočekiva no i pružio Pilatu drugi komad pergamenta.
— Što još ima? — upitao je Pilat i namrštio se.
Pročitavši pruženi pergament, on se još više promijenio u licu. Je li tamna krv šiknula prema vratu i licu ili se dogodilo nešto drugo, ali njegova je koža izgubila žutinu, pocrvenjela je, a oči kao da su nestale.
Ipak je, vjerojatno, kriva bila krv koja je šiknula u slje— poočice i u njima zakucala, jer prokuratoru se nešto dogodilo s vidom. Tako mu se prividjelo da je uhapšenikova glava nekamo otplovila a na njezinu mjestu pojavila se druga. Na toj ćelavoj glavi bio je rijetkozubasti zlatni vijenac; na čelu je bila okrugla rana koja je razdrla kožu i koja je bila namazana melemom; upala, bezuba usta s donjom hirovitom usnom. Pilatu se učinilo da su nestali ružičasti stupovi balkona i jeršalajimski krovovi u daljini, dolje iza vrta, i da je sve unaokolo utonulo u gustom zelenilu kaprijskih vrtova. I s njegovim sluhom dogodilo se nešto čudno: kao da su u daljini zazvučale trube tiho i strašno i vrlo se jasno začuo nosni glas koji je oholo zatezao riječi: «Zakon o uvredi veličanstva…» Misli su se rojile kratke, nepovezane i neobične.
«Gotov je!» Zatim: «Gotovi smo!» I jedna potpuno apsurdnameđu njima, o nekakvoj neumitnoj besmrtnosti, — ali čijoj?! — kod čega je besmrtnost izazivala nepodnošljivu tugu.
Pilat se napregnuo, otjerao priviđenje, vratio se pogledom na balkon i opet su se pred njim pojavile uhapšenikove oči.
