Dva oka uprla su se u Margaritino lice. Desno sa zlatnom iskrom na dnu, koje je prodiralo svakome do dna duše, i lijevo, prazno i crno, poput bočnog uha, poput otvora u duboki bunar svakojakih tmina i sjena.
Wolandovo lice bilo je nakrivljeno, desni ugao usana zategnut nadolje, na visokom proćelavom čelu bile su urezane duboke bore paralelne šiljastim obrvama. Kožu na Wolandovu licu kao da je zauvijek preplanulo sunce.
Woland se široko razvalio na krevetu, bio je odjeven samo u dugu noćnu košulju, prljavu i zakrpanu na lijevom ramenu. Jednu golu nogu savio je pod sebe, drugu je ispružio na klupicu. Koljeno tamne noge upravo je mazala Hella mašću što se dimila.
Margarita je još vidjela na razdrljenim Wolandovim grudima bez dlaka kukca na zlatnom lančiću izrađenog od tamnog kamena i s nekakvim slovima na leđima. Kraj Wolanda, na teškom postolju, stajao je čudni, kao živi, globus osvijetljen s jedne strane suncem.
Nekoliko sekundi trajala je šutnja. «On me proučava» — pomislila je Margarita i silom volje nastojala svladati drhtanje nogu.
Konačno je Woland progovorio, nasmiješivši se, od čega kao da je njegovo iskričasto oko zaplamsalo.
— Pozdravljam vas, kraljice, i molim vas da mi opro stite zbog moje kućne odjeće.
Wolandov glas bio je tako nizak da je u nekim slogovima prelazio u hripanje.
Woland je s kreveta uzeo dugi mač, sagnuo se i, mičući njime pod krevetom, rekao: — Izlazi! Partija se prekida. Došla je gošća.
— Nipošto — zabrinuto je kao šaptač zazviždio nad Margaritinim uhom Korovjov.
— Nipošto… — počela je Margarita.
— Messire… — dahnuo je Korovjov u uho.
— Nipošto, messire — svladavši se, tiho je ali jasno od govorila Margarita i nasmiješivši se dodala: — molim vasda ne prekidate partiju. Pretpostavljam da bi šahovski časopisi platili mnogo novaca kad bi imali mogućnost da je objave.
Azazello je tiho i s odobravanjem hraknuo, a Woland, pažljivo pogledavši Margaritu primijetio je kao za sebe: — Da, ima Korovjov pravo! Kako su hirovito izmiješane karte! Krv!
Pružio je ruku i pozvao Margaritu k sebi. Ona je prišla ne osjećajući tlo ispod bosih nogu. Woland je stavio svoju ruku, tešku kao kamen i istovremeno vrelu kao vatra, na Margaritino rame, povukao je k sebi i posjeo kraj sebe na krevet.
— Kad ste već tako očaravajuće ljubazni — progovorio je — a ništa drugo od vas nisam ni očekivao, onda se ne ćemo prenemagati — on se opet nagnuo prema rubu kre veta i viknuo: — Hoće li još dugo trajati ta lakrdija pod kre vetom? Izlazi, grešni Hans!
— Ne mogu naći konja — prigušenim i lažnim glasom javio se mačak ispod kreveta — nekamo je odskočio, a umjesto njega leži nekakva žaba.
— Zar ti umišljaš da se nalaziš na tržnici? — pretvara jući se da je ljut upitao je Woland. — Nikakvih žaba nije bilo pod krevetom! Ostavi te jeftine trikove za Varijete.
Ako se odmah ne pojaviš, smatrat ćemo da si se predao, prokleti dezerteru!
— Ni za što na svijetu, messire! — zaurlao je mačak i is tog časa dopuzao je ispod kreveta držeći konja u šapi.
— Preporučam vam… — već je započeo Woland i sam se prekinuo: — Ne, vidjeti ne mogu to strašilo za vrapce.
Pogledajte u što se pretvorio ispod kreveta!
U to vrijeme, sav prašnjav, mačak se klanjao Margariti stojeći na stražnjim nogama. Sada je na mačkovu vratu bila bijela leptirkravata a na grudima sedefasti damski dalekozor na vrpci. Osim toga, mačkovi brkovi bili su pozlaćeni.
— Što je to? — uskliknuo je Woland. — Zašto si pozlatio brkove? I kojeg će ti vraga kravata kad nemaš hlače?
— Hlače mačku ne pristaju, messire — s velikim je do stojanstvom odgovorio mačak — zar ćete mi još narediti da obučem čizme? Mačak u čizmama postoji samo u bajkama, messire. Ali jeste li ikada vidjeli na balu nekog bez kravate? Nemam namjere da se nađem u komičnom položaju i da riskiram da me grubo izbace! Svaki se ukrašuje kako može. Smatrajte da se rečeno odnosi i na dalekozor, messire!
— Ali brkovi?…
— Ne shvaćam — suho se suprotstavio mačak — zašto su se danas kod brijanja Azazello i Korovjov mogli posi pati bijelim puderom i zašto je on bolji od zlatnog? Ja sam napudrao brkove, i to je sve! Druga bi priča bila da sam se obrijao! Obrijani mačak — to je već stvarno bezobrazluk, spreman sam to priznati tisuću puta. Ali uopće — tada je glas mačka uvrijeđeno zadrhtao — vidim da se mene koje— kako zanovijeta i vidim da preda mnom stoji ozbiljni pro blem — hoću li prisustvovati balu? Što ćete mi reći na to, messire?
I mačak se od uvrede tako napuhnuo da se činilo — još trenutak i on će puknuti.
— Ah, lupežu, lupežu — klimajući glavom govorio je Woland — svaki put kad je njegova partija u beznadnom položaju, on počinje varati poput posljednjeg šarlatana na mostu. Odmah sjedni i prekini tu brbljariju.
— Sjest ću — odgovorio je mačak sjedajući — ali ću pri govoriti što se tiče posljednjeg. Moje riječi nipošto nisu br bljarija, kako ste se izvoljeli izraziti u nazočnosti dame, nego niz čvrsto umotanih silogizama koje bi ocijenili po zasluzi tek takvi znalci kao Sekst Empirik, Marcijan Kape la, a možda i sam Aristotel.
