— Šah — rekao je Woland.
— Molim, molim — odazvao se mačak i počeo gledati šahovsku ploču kroz dalekozor.
— Dakle — obratio se Woland Margariti — preporučam vam, donna, svoju pratnju. Taj koji lakrdija, to je — mačak Behemot. S Azazellom i Korovjovom već ste se upoznali, svoju sluškinju Hellu preporučam: žustra, bistra, i nema te usluge koju ne bi učinila.
Ljepotica Hella se smiješila, okrenuvši Margariti svoje zelene oči, ne prestajući da vadi pregršti masti i da je stavlja na Wolandovo koljeno. — To je sve — završio je Woland i namrštio se kad je Hella posebno jako stisnula njegovo koljeno — društvo je, kako vidite, malo, udrobljeno i skromno. — On je zašutio i počeo vrtjeti svoj globus koji je bio učinjen tako umjet nički da su se plavi oceani na njemu ljuljali, a kapa na polu ležala poput prave, ledena i snježna.
Na šahovskoj ploči u to je vrijeme došlo do zbrke.
Posve smušeni kralj u bijelom plastu tapkao je na svom polju, očajnički podižući ruke. Tri bijela pješaka— landsknehta s halebardama zbunjeno su gledali časnika koji je mahao sabljom i pokazivao naprijed gdje su se na kutnim poljima, bijelom i crnom, vidjeli crni Wolandovi konjanici na dva uspaljena konja koji su kopitima rovali polja.
Margaritino zanimanje i čuđenje pobudilo je to što su šahovske figure bile žive.
Mačak je, odstranivši s očiju dalekozor, potajno gurnuo svog kralja u leđa. Taj je očajnički pokrio lice rukama.
— Slabo stojiš, dragi Behemote — tiho je rekao Korov— jov otrovnim glasom.
— Položaj je ozbiljan ali nipošto bezizgledan — odazvao se Behemot — štoviše: potpuno sam uvjeren u konačnu po bjedu. Valja dobro analizirati položaj.
Tu je analizu počeo provoditi na prilično čudan način, naime, pravio je kojekakve grimase i podmigivao svom kralju.
— Ništa ne pomaže — primijetio je Korovjov.
— Aj! — poviknuo je Behemot — papige su se razletjele kao što sam i prorekao!
Zaista, negdje u daljini začuo se šum mnogobrojnih krila. Korovjov i Azazello izjurili su napolje.
— Vrag neka vas nosi s vašim dosjetkama za ples! — promrmljao je Woland ne odvajajući se od svog globusa.
Tek što su Korovjov i Azazello nestali, Behemot je pojačao namigivanje. Bijeli se kralj konačno dosjetio što se od njega traži, iznenada je skinuo sa sebe plašt, bacio ga na polje i pobjegao s ploče. Časnik je zbačeni plašt prebacio na sebe i zauzeo kraljevo mjesto. Korovjov i Azazello su se vratili. — Laž, kao uvijek — gunđao je Azazello gledajući Behe— mota.
— Krivo sam čuo — odgovorio je mačak.
— Dobro, hoće li to dugo trajati? — upitao je Woland — šah mat.
— Vjerojatno nisam dobro čuo, moj maitre — odgovo rio je mačak — nije mat i ne može ga biti.
— Ponavljam, mat.
— Messire — lažno zabrinutim glasom odazvao se ma čak — vi ste se umorili: nije mat!
— Kralj je na polju G dva — ne gledajući ploču rekao je Woland.
— Messire, užas me hvata — zacvilio je mačak, glumeći užas svojom njuškom — na tom polju nema kralja.
— Što to znači? — u nedoumici je upitao Woland i po gledao ploču gdje je na kraljevu polju časnik okrenuo gla vu i skrivao se rukom.
— Ah, ti nitkove — zamišljeno je rekao Woland.
— Messire! Ponovo se utječem logici — progovorio je mačak, stiskajući šape na grudima — ako igrač objavi šah, a kralju u međuvremenu na ploči već ni spomena nema, kralja treba priznati nepostojećim.
— Predaješ se ili ne? — povikao je groznim glasom Wo land.
— Dopustite da promislim — smjerno je odgovorio ma čak, položio laktove na stol, stavio uši u šape i počeo mi sliti. Mislio je dugo i konačno rekao: — Predajem se.
— Trebalo bi ubiti tvrdoglavu životinju — šapnuo je Azazello.
— Da, predajem se — rekao je mačak — ali se predajem isključivo zato jer ne mogu igrati u atmosferi hajke sa strane zavidnika! — Digao se, a šahovske figure su krenule u kutiju.
— Hella, vrijeme je — rekao je Woland, i Hella je ne stala iz sobe. — Noga mi se razboljela, a tu je još i ples — nastavio je Woland.
— Dopustite meni — tiho je zamolila Margarita.
Woland ju je pažljivo pogledao i primaknuo k njoj ko ljeno.Mast, vruća poput lave, pekla je ruke, ali je Margarita bez mrštenja, nastojeći da ne pričinja bol, trljala njome koljeno.
— Moji bližnji tvrde da je to reumatizam — govorio je Woland, ne skidajući oči s Margarite — ali ja sumnjam da mi je tu bol u koljenu ostavila za uspomenu neka divna vještica koju sam pobliže upoznao tisuću pet stotina se damdeset i prve godine na brdu Brocken, na Vražjoj ka tedri.
— Ah, nije moguće! — rekla je Margarita.
— Glupost! Za tristotine godina to će proći. Savjetova li su mi mnoštvo lijekova, ali se ja starinski pridržavam bakinih recepata. Neobične trave ostavila je u nasljedstvo odvratna starica, moja baka! Uzgred recite, bolujete li od nečeg? Možda je u vama neka bol, tuga koja vam truje dušu?
— Ne, messire, ništa mi nije — odgovorila je mudro Margarita — a sada, kad sam kod vas, osjećam se jako do bro.
— Krv je velika stvar — veselo, zbog nepoznatog razlo ga, rekao je Woland i dodao: — Vidim da vas zanima moj globus.
— O da, nikada nisam vidjela takvu stvarčicu.
