— Ništa, ništa, ništa! — mrmljao je Korovjov kod vrata sobe s bazenom. — Ništa se ne može, mora se, mora se, mora se… Dopustite, kraljice, da vam dam posljednji savjet. Među gostima će biti najrazličitijih, oh vrlo razlicitih ljudi, ali nikome, kraljice Margot, nikakve prednosti!
Ako vam se netko i ne svidi… znam da vi to, dakako, nećete pokazati na vašem licu, ne, ne — ne treba ni misliti na to! Primijetio bi taj, primijetio bi odmah! Treba ga zavoljeti, zavoljeti, kraljice! Stostruko će za to biti nagrađena domaćica bala. I još nešto — ne propustiti nikoga! Makar smiješak ako ne bude vremena da se dobaci riječ, makar mali pokret glavom! Bilo što, samo nikako nepažnja. Zbog nje bi oni propali…
Tada je Margarita u pratnji Korovjova i Behemonta krenula iz sobe s bazenom u potpunu tamu.
— Ja, ja — šaptao je mačak — ja ću dati signal!
— Daj! — odgovorio je u tami Korovjov.
— Bal!!! — prodorno je vrisnuo mačak i istog je časa Margarita kriknula i na nekoliko sekundi zatvorila oči.
Bal je pao na nju naglo u obliku svjetla i zajedno s njim — zvuka i mirisa. Margarita, koju je ispod ruke vodio Ko rovjov, našla se u tropskoj šumi. Papige crvenih grudi i ze lenih repova vješale su se na lijane, skakale po njima i za glušno kričale: «Ushićena sam!» Ali je šuma brzo završila i njezinu sparinu, kao u kupaonici, odmah je zamijenila svježina plesne dvorane sa stupovima od nekog žućkastog iskričavog kamena. Dvorana je jednako kao i šuma bila potpuno pusta i samo su kod stupova stajali razgolićeni crnci sa srebrnim turbanima na glavi. Njihova lica postala su prljavosmeđa od uzbuđenja kad je u dvoranu uletjela Margarita sa svojom pratnjom u kojoj se našao i Azazello.
Tada je Korovjov ispustio Margaritinu ruku i šapnuo: — Ravno k tulipanima!
Pred Margaritom je niknuo nevisoki zid bijelih tulipana, iza njih vidjela se bezbrojna svjetla, a ispred njih naškrobljena bijela prsa i crna ramena u frakovima. Tada je Margarita shvatila odakle je dopirao plesni šum. Na nju se svalio zvuk truba, a pjena violina što se otrgnula ispod njega prelila je njezino tijelo poput krvi. Orkestar od oko stotinu i pedeset ljudi svirao je polonezu.
Ugledavši Margaritu, čovjek u fraku koji je stajao pred orkestrom problijedio je, nasmiješio se i iznenada jednim pokretom ruke podigao čitav orkestar. Ne prekidajući ni na trenutak sviranje, orkestar je stajao i oblijevao Margarina zvukovima. Čovjek ispred orkestra se od njega okrenuo i nisko naklonio široko zabacivši ruke, a Margarita mu je sa smiješkom mahnula.
— Ne, to je malo, malo — prošaputao je Korovjov — on neće spavati cijelu noć. Doviknite mu: «Pozdravljam vas, kralju valcera!» Margarita je viknula i začudila se da je njezin glas, gust poput zvona, prekrio svirku orkestra. Čovjek je zadrhtao od sreće i stavio lijevu ruku na srce dok je desnom nastavio da bijelim žezlom maše orkestru.
— Malo, malo — šaputao je Korovjov — gledajte ulijevo na prve violine i kimnite tako da svaki pomisli kako ste njega posebno prepoznali. To su same svjetske veličine.
Evo ovome… za prvim pultom, to je — Vieuxtemps!…
Tako, vrlo dobro… Sada — dalje!
— Tko je dirigent? — upitala je Margarita leteći dalje.
— Johann Straus — povikao je mačak. — I neka me objese u tropskoj šumi za lijanu, ako je na bilo kakvom balu svirao takav orkestar! Ja sam ga pozvao! I, pazite, ni jedan nije obolio i ni jedan nije odbio!
U slijedećoj dvorani nije bilo stupova, umjesto njih stajali su zidovi crvenih, ružičastih, mliječnobijelih ruža s jedne strane, a s druge — zid japanskih gustih kamelija.
Između tih zidova prštali su siktavi vodoskoci i šampanjac je kipio u mjehurićima u tri bazena od kojih je prvi bio prozirnoljubičasti, drugi — od rubina, treći — kristalni. Kraj njih su se vrtjeli crnci s crvenim povezima i srebrnim vedricama puneći iz bazena plosnate pehare. U ružičastom zidu pokazao se otvor u kojemu se na podiju previjao čovjek u crvenom fraku lastavičjeg repa. Ispred njega je netrpeljivo glasno grmio džez. Čim je dirigent ugledao Margaritu, sagnuo se pred njom tako da je rukama dodirnuo pod, zatim se uspravio i prodorno viknuo: — Aleluja!
On se udario po koljenu — jednom, zatim unakrst po drugom — dva, zgrabio iz ruku krajnjeg svirača činel i udario je njime po stupu.
Dok je letjela dalje, Margarita je još samo vidjela da džezist, boreći se s polonezom koja je puhala Margariti u leđa, tuče svojim tanjurom ostale džeziste po glavi a oni sjedaju u komičnom užasu.
Konačno su izletjeli na hodnik gdje ju je, kako je shvatila Margarita, u tami dočekao Korovjov s kandilom.
Sada su na hodniku oči slijepile od svjetla koje se prolijevalo iz kristalnih grozdova. Margaritu su stavili na njeno mjesto i pod lijevom njezinom rukom našao se niski stupić od ametista.
— Moći ćete staviti na nj ruku bude li vam jako teško — šaptao je Korovjov.
