— Pa eto, eto — govorio je Korovjov — mi smo nepri jatelji svakih nesporazuma i tajanstvenosti. Svake godine messire daje jedan bal. Taj se zove proljetni bal punog mjeseca ili bal stotinu kraljeva. Koliko ljudi!… — tada se Korovjov uhvatio za obraz kao da ga je zabolio zub. — Uo stalom, nadam se da ćete se u to sami uvjeriti. Dakle, mes sire je neženja, kako sigurno sami shvaćate. Potrebna je domaćica — Korovjov je raširio ruke — priznajte sami, bez domaćice…
Margarita je slušala Korovjova nastojeći da ne propusti ni riječi, bilo joj je hladno kod srca, od nade u sreću vrtjelo joj se u glavi. — Nastala je tradicija — govorio je dalje Korovjov — do maćica bala svakako mora nositi ime Margarita, prvo, a drugo mora biti mještanka. A mi, kako vidite, putujemo i u sadašnje se vrijeme nalazimo u Moskvi. Našli smo sto tinu dvadeset i jednu Margaritu u Moskvi, ali vjerujte — tada se Korovjov s očajanjem lupio po bedru — ni jedna nije prikladna! I, konačno, sretna sudbina…
Korovjov se značajno podsmjehnuo naklonivši se i opet se sledilo Margaritino srce.
— Kraće! — povikao je Korovjov. — Sasvim kratko: vi nećete odbiti da preuzmete tu obavezu?
— Neću odbiti! — čvrsto je odgovorila Margarita.
— Gotovo! — rekao je Korovjov i podigavši kandilo do dao: — Molim za mnom.
Krenuli su među stupovima i konačno ušli u neku drugu dvoranu u kojoj je jako mirisalo na limune, gdje su se čuli nekakvi šumovi i gdje je nešto dirnulo Margaritinu glavu. Zadrhtala je.
— Ne bojte se — Korovjov je slatko umirio Margaritu, uzevši je pod ruku — to su Behemotove dosjetke za bal, i ništa više. I uopće, dopuštam sebi slobodu da vam, Mar— garito Nikolajevna, savjetujem da se nikada i ničega ne bo jite. To je nerazborito. Bal će biti raskošan, ne želim vam to zatajiti. Vidjet ćemo lica kojih je doseg vlasti svojevre meno bio izvanredno velik. Ali, istina, kad pomisli koliko su sitnozorski male njihove mogućnosti u usporedbi s mo gućnostima tog čijoj sviti imam čast pripadati, postaje čovjeku smiješno i, ja bih čak rekao, žalosno. Uz to, vi ste i sami kraljevske krvi.
— Zašto kraljevske krvi? — uplašeno je šapnula Marga rita, stisnuvši se uz Korovjova.
— Ah, kraljice — nestašno je lupetao Korovjov — pita nja krvi najsloženija su pitanja na svijetu! I kad bismo pri upitali neke prabake a posebno one među njima koje su slovile kao čedne, otkrile bi se najčudnije tajne, cijenjena Margarito Nikolajevna. Neću nimalo pogriješiti, ako, govo reći o tome, spomenem hirovito izmiješan špil karata. Po stoje stvari u kojima su potpuno nedjelotvorne staleške prepreke, pa čak i granice među državama. Samo ću na tuknuti: jedna od francuskih kraljica, koja je živjela u šesnaestom stoljeću, po svoj prilici bi se vrlo začudila kad bi joj netko rekao da ću ja njezinu predivnu praprapraprau— nuku, poslije mnogih godina, voditi ispod ruke po plesnim dvoranama u Moskvi. Ali, stigli smo!
Tada je Korovjov puhnuo u svoje kandilo, ono je nestalo iz njegovih ruku, i Margarita je ugledala pred sobom na podu trak svjetla koji se pružio pod nekakvim tamnim vratima. Na ta je vrata Korovjov tiho zakucao.
Tada se Margarita toliko uzbudila da su joj zacvokotali zubi a po leđima prošli žmarci. Vrata su se otvorila. Soba nije bila velika. Margarita je vidjela široki hrastov krevet s izgužvanim i sklupčanim prljavim ponjavama i jastucima.
Ispred kreveta stajao je s izrezbarenim nogama hrastov stol na kojemu se nalazio svijećnjak s gnijezdima u obliku ptičjih kandži. U tih sedam kandži gorjele su debele voštanice. Osim toga na stolu je bila velika šahovska ploča s neobično umjetnički izrađenim figurama. Na malom sagu stajala je niska klupica. Bio je još jedan stol s nekakvom zlatnom čašom i drugim svijećnjakom čije su grane bile izrađene u obliku zmija. U sobi je mirisalo na sumpor i smolu. Sjene svijećnjaka križale su se na podu.
Među prisutnima Margarita je odmah prepoznala Azazella, koji je, sada već odjeven u frak, stajao kod naslona kreveta. Udešeni Azazello više nije nalikovao na razbojnika kakav se bio pojavio pred Margaritom u Aleksandrovskom parku, i poklonio se Margariti vrlo galantno.
Naga vještica, ona ista Hella koja je tako zbunila poštovanog bifedžiju iz Varijetea, i — jao — ista koju je na veliku sreću preplašio pijetao u noći znamenite seanse, sjedila je na sagu na podu kod kreveta miješajući u loncu nešto od čega se dizala sumporna para.
Osim njih, u sobi je još bio veliki crni mačor koji je sjedio na stolici pred šahovskim stolićem i držao u desnoj šapi šahovskog konja.
Hella se pridigla i poklonila Margariti. Isto je učinio i mačak koji je skočio sa stolice. Dok je sagibao stražnju desnu šapu ispustio je konja i otpuzao po njega pod krevet.
Zamirući od straha Margarita je kojekako promotrila sve to u crvenim odsjevima svijeća. Njezin je pogled privlačio krevet na kojemu je sjedio onaj koga je još sasvim nedavno jadni Ivan na Patrijaršijskim ribnjacima uvjeravao u to da đavo ne postoji. Taj koji ne postoji, sjedio je na krevetu.
