Marš su svirali u čast Margarite. Njoj je bio iskazan najsvečaniji prijem. Prozirne vile zaustavile su svoje kolo nad rijekom i mahnule Margariti vodenim biljkama, i nad pustom zelenom obalom odjeknuli su njihovi pozdravi koji su se čuli nadaleko. Nage vještice koje su iskočile iza vrba postrojile su se u red i stale se saginjati i klanjati dvorskim poklonima. Neko kozonogo biće dotrčalo je k njoj i poljubilo ruku, rastvorilo na travi svilu, raspitalo se da je li se dobro kupala kraljica, predložilo da prilegne i odmori se.
Margarita je tako i učinila. Onaj kozonogi donio joj je pehar šampanjca, ona ga je ispila i njezino se srce odmah ugrijalo. Upitavši gdje je Nataša, dobila je odgovor da se Nataša već okupala i odletjela na svom nerastu u Moskvu da upozori kako će Margarita uskoro doći i da pomogne pripremiti za nju haljine.
Kratki Margaritin boravak pod vrbama bio je obilježen jednom epizodom. Zrakom se razlijegao zvižduk i crno tijelo, očigledno promašivši cilj, strovalilo se u vodu. Kroz nekoliko trenutaka stupio je pred Margaritu onaj isti debeljkozališnjak što se tako nespretno predstavio na obali. Očito mu je uspjelo da dođe na Jenisej jer je bio u fraku ali mokar od glave do pete. Konjak ga je udesio po drugi put: spuštajući se bućnuo je u vodu. Ali svoj smiješak nije izgubio ni u tom žalosnom slučaju, i bio je pripušten ruci Margarite koja se smijala.
Zatim su se svi počeli spremati. Vile su otplesale svoje kolo na mjesečini i rasplinule se u njoj. Kozonogi je s poštovanjem upitao Margaritu na čemu je stigla na rijeku.
Doznavši da je dojašila na metli, on je rekao: — O, zašto, to je neudobno! — U trenu je iz dviju grančica načinio nekakav sumnjivi telefon i zatražio od nekoga da odmah, istog časa, pošalje automobil, što se i ispunilo, zaista istog časa. Na otok se spustio svijetložuti otvoreni automobil, samo što na šoferskom mjestu nije sjedio šofer obična izgleda nego crna dugonosa poljska vrana u voštanoj kapi i rukavicama sa širokim otvorima.
Otočić je opustio. U mjesečevu svjetlu rasplinule su se vještice koje su odlijetale. Vatra je dogorijevala i ugljevlje je pokrio sijedi pepeo.
Debeljko sa zaliscima i kozonogi smjestili su Marga ritu i ona se zavalila na široko stražnje sjedalo svijetložuta automobila. Automobil je zacvilio, poskočio i podigao se gotovo do sama mjeseca; otok je nestao, nestala je rijeka, Margarita je krenula u Moskvu.
Ravnomjerni šum automobila koji je letio visoko nad zemljom uspavljivao je Margaritu, a mjesečevo svjetlo ugodno ju je grijalo. Zatvorivši oči, izložila je lice vjetru i mislila s nekakvom tugom o upravo napuštenoj nepoznatoj obali rijeke koju, kako je osjećala, više nikada neće vidjeti. Poslije svih čarobnjaštava i čudesa današnje večeri, ona se već domišljala kome je zapravo voze u goste, ali je to nije plašilo. Nada da će joj tamo uspjeti da vrati svoju sreću učinila ju je neustrašivom. Uostalom, nije bilo mnogo vremena da u automobilu mašta o toj sreći. Ili je vrana dobro znala svoj posao ili je automobil bio dobar, ali tek što je uskoro Margarita otvorila oči, nije ugledala pod sobom više šumsku tamu nego treperavo jezero moskovskih svjetala. Crna pticašofer odvrnuo je u letu prednji desni kotač a zatim je spustio automobil na nekom potpuno pustom groblju u Dorogomilovskom rajonu. Iskrcavši Margaritu, koja nije ništa ispitivala, kraj jednog od nadgrobnih spomenika zajedno s njezinom metlom, vrana je gurnula automobil usmjerivši ga ravno u jarugu za grobljem. Srušio se u nju s treskom i nestao.
Vrana je s poštovanjem salutirala, zajašila kotač i odletjela.
Odmah se iza jednog spomenika pokazao crni plašt.
Očnjak je bljesnuo na mjesečini i Margarita je prepoznala Azazella. On je pokretom pozvao Margaritu da sjedne na metlu, sam je skočio na dugački rapir, oboje se uzvilo i nevidljivi kroz nekoliko sekunda sjašili su kraj kuće br.
302bis u Sadovoj ulici.Kad su putnici noseći pod pazuhom metlu i rapir prelazili preko podvratnika, Margarita je primijetila čovjeka u kapi i čizmama koji se dosađivao i vjerojatno nekoga čekao. Kako god bili lagani Azazellovi i Margaritini koraci osamljeni ih je čovjek čuo i nemirno se trgnuo ne shvaćajući tko ih stvara.
Drugog čovjeka, zapanjujuće sličnog prvom, susreli su u šestoj veži. I opet se ponovila ista priča. Koraci… čovjek se nemirno osvrnuo i namrštio. Kad su se vrata otvorila i zatvorila, jurnuo je za nevidljivim pridošlicama, pogledao u vežu, ali dakako ništa nije ugledao.
Treći, točna kopija drugog, prema tome i prvog, dežurao je na odmorištu trećeg kata. Pušio je jake cigarete, pa je Margarita zakašljala prolazeći pokraj njega. Pušač je kao uboden skočio s klupice na kojoj je sjedio, počeo se nemirno ogledavati, prišao je stubišnoj ogradi, pogledao dolje. Za to vrijeme Margarita je već bila sa svojim pratiocem pred vratima stana broj 50. Nisu pozvonili, Azazello je bešumno otvorio vrata svojim ključem.
