— Dobra stvarčica. Otvoreno govoreći, ne volim po sljednje vijesti na radiju. Saopćavaju ih uvijek neke djevoj ke koje nerazgovijetno izgovaraju imena mjesta. Osim toga, svaka treća od njih malo je mucava, kao da namjer no takve izabiru. Moj je globus mnogo udobniji, to više što moram točno znati sve o događajima. Evo, na primjer, vi dite li ovaj komadić zemlje čiji bok oplakuje ocean? Pogle dajte, on se puni plamenom. Tamo je započeo rat. Ako pri bližite oči, vidjet ćete i detalje.
Margarita se sagnula nad globus i vidjela da se kva— dratić zemlje proširio, postao šaren i pretvorio se u neku reljefnu kartu. A zatim je vidjela i vrpcu rijeke i nekakvo naselje pokraj nje. Kućica koja je bila veličine graška porasla je i postala velika poput kutije šibica. Iznenada i bešumno krov te kuće je odletio uvis zajedno s oblakom crnog dima, a zidovi su se srušili tako da od jednokatne kutijice nije ostalo ništa osim hrpice s koje je sukljao crnidim. Još više približivši oči, Margarita je ugledala maleni ženski lik koji je ležao na zemlji, a kraj nje, u lokvi krvi, malo dijete raširenih ruku.
— To je sve — smiješeći se, rekao je Woland — ono nije dospjelo sgriješiti. Posao Abadonne je besprijekoran.
— Ne bih htjela biti na protivničkoj strani Abadonne — rekla je Margarita — na čijoj je on strani?
— Što dulje razgovaram s vama — ljubazno se odazvao Woland — to se više uvjeravam da ste vi vrlo pametni.
Umirit ću vas. On je rijetko nepristran i jednako suosjeća s objema zaraćenim stranama. Posljedica je toga da su re zultati za obje strane gotovo uvijek jednaki. Abadonna! — tiho je pozvao Woland i tada se iz zida pojavila figura ne kakva mršavog čovjeka u tamnim naočalama. Te naočale toliko su se dojmile Margarite da je, tiho kriknuvši, gur nula lice u Wolandovu nogu. — Ta prestanite! — viknuo je Woland. — Kako su nervozni suvremeni ljudi! — On je uda rio Margaritu po leđima tako da je njenim tijelom prošla zvonjava. — Pa vidite da je u naočalama. Osim toga nikada se nije desio slučaj da bi se Abadonna pred bilo kim po javio prije vremena. Konačno, i ja sam ovdje. Vi ste moj gost! Htio sam samo da vam ga pokažem.
Abadonna je stajao nepomično.
— A je li moguće da on na časak skine naočale? — upi tala je Margarita stiskajući se k Wolandu i drhteći, ali sada već od znatiželje.
— To nije moguće — ozbiljno je odgovorio Woland i mahnuo rukom Abadonni i on je nestao. — Što hoćeš reći, Azazello?
— Messire — odgovorio je Azazello — dopustite da ka žem — kod nas su dva strana bića: ljepotica koja cmizdri i moli da bi je ostavili uz gospođu i osim toga s njom je, da oprostite, njezin nerast.
— Čudno se ponašaju ljepotice! — primijetio je Wo— land.
— To je Nataša, Nataša! — uskliknula je Margarita.
— Pa, ostavite je uz gospođu. A nerasta — kuharima.
— Zaklati? — preplašeno je viknula Margarita. — Smi— lujte se, messire, to je Nikolaj Ivanovič, donji stanar. To je nesporazum, ona ga je, vidite, namazala kremom… — No, dopustite — rekao je Woland — za kog vraga i tko će ga zaklati? Neka sjedi zajedno s kuharima, to je sve.
Ne mogu, priznajte, njega pustiti u plesnu dvoranu!
— Još i to… — dodao je Azazello i javio: — Ponoć se približava, messire.
— A, dobro. — Woland se obratio Margariti: — Dakle, molim vas! Unaprijed vam zahvaljujem. Ne gubite glavu i ničeg se ne bojte. Ništa nemojte piti osim vode, inače ćete malaksati i bit će vam teško. Vrijeme je!
Margarita se podigla s malog saga, i tada se na vratima pojavio Korovjov.
Ponoć se približavala, trebalo se požuriti. Margarita je mutno vidjela što je okružava. Zapamtila je svijeće i bazen od poludragocjena kamena. Kad je Margarita stala na dno tog bazena, Hella i Nataša, koja joj je pomagala, polile su Margaritu nekakvom vrućom, gustom i crvenom tekućinom. Margarita je osjetila slani okus na ustima i shvatila da je kupaju u krvi. Krvavi oklop bio je zamijenjen drugim — gustim, prozirnim, ružičastim, i Margariti se zavrtjelo u glavi od ružina ulja. Zatim su Margaritu polegle na kristalni ležaj i stale trljati do sjaja nekakvim velikim zelenim lišćem. Tada je upao mačak i počeo pomagati. Čučnuo je kod Margaritinih nogu i trljao joj tabane kao da čisti čizme na ulici. Margarita se ne sjeća tko joj je načinio cipelice od latica bijele ruže i kako su se te cipelice same od sebe zakopčale zlatnim kopčama. Nekakva sila uhvatila je Margaritu i postavila je pred zrcalo, a u njenoj kosi zablistao je kraljevski dijamantni vijenac. Odnekuda se pojavio Korovjov i objesio na Margaritine grudi teški, u ovalnom okviru, lik crne pudlice na teškom lancu. Taj je ukras prilično opteretio kraljicu. Lanac je odmah počeo pritiskati vrat, privjesak je vukao na dolje. Ali je koješta nagrađivalo Margaritu za te neugodnosti koje joj je pričinjao lanac sa crnom pudlicom, a to je bilo poštovanje s kojom su se prema njoj počeli odnositi Korovjov i Behemot.
