Neki crnokožac podmetnuo je pod Margaritine noge jastuk na kojemu je zlatom bila izvezena pudlica, i pokoravajući se nečijim rukama Margarita je na njega stavila svoju desnu nogu sagnuvši je u koljenu. Margarita je pokušavala da pogleda unaokolo. Korovjov i Azazello stajali su kraj nje u paradnoj pozi. Kraj Azazella — još trojica mladića koji su Margaritu po nečemu mutno podsjećali na Abadonnu. S leđa je dopirao hlad.
Okrenuvši se, Margarita je vidjela da iz mramornog zida iza nje teče pjenušavo vino i pada u ledeni bazen. Kod lijeve noge ona je osjetila nešto toplo i krzneno. Bio je to Behemot.
Margarita je bila na povišenu mjestu, pod njenim nogama spuštale su se veličanstvene stepenice, pokrivene sagom. Dolje, tako daleko kao da je Margarita gledala naopako u dalekozor, vidjela je veliku portirnicu s ogromnim kaminom u čije bi hladno i crno ždrijelo slobodno mogao stati kamion od pet tona. Portirnica i stepenice, do boli obasjane svjetlom, bile su prazne. Sada su do Margarite trube dopirale iz daleka. Tako su nepomično stajali oko jedne minute.
— Gdje su gosti? — upitala je Korovjova Margarita.
— Doći će, kraljice, doći će, odmah će doći. Njih neće nedostajati. I zapravo, ja bih radije cijepao drva umjesto da ih primam ovdje u predvorju.
— Što — cijepati drva? — prihvatio je blagoglagoljivi mačak. — Ja bih služio kao kondukter u tramvaju, a gore od tog posla nema ništa na svijetu!
— Sve mora biti pripremljeno ranije, kraljice — objaš njavao je Korovjov blješteći okom kroz napuknuti mo nokl. — Ništa nije odvratnije nego kad prvi prispjeli gosttumara ne znajući što da poduzme dok ga njegova zakonita guja šaptom gnjavi zato što su prispjeli ranije od ostalih. Takve balove treba baciti u smeće, kraljice.
— Bezuvjetno u smeće — potvrdio je mačak.
— Do ponoći manjka samo deset sekundi — rekao je Korovjov — sad će početi.
Ovih desetak sekundi učinilo se Margariti neobično dugim. Očito su one već protekle, ali se ništa nije dogodilo. Ali je tada iznenada dolje nešto zagrmilo u velikom kaminu, iz njega su iskočila vješala s ljudskim truplom koje se već skoro raspadalo i njihalo. To je truplo palo s užeta, udarilo o pod i iz njega je iskočio crnokosi ljepotan u fraku i lakiranim cipelama. Iz kamina je izjurio polunagnjili maleni lijes, njegov se poklopac otvorio i iz njega je ispalo drugo truplo. Ljepotan je galantno priskočio i pružio ruku. Drugo se truplo složilo u nemirnu ženu u crnim cipelicama i s crnim perjem na glavi, i tada su oboje, i muškarac i žena, požurili gore po stepenicama.
— Prvi! — uskliknuo je Korovjov. — Gospodin Jacques sa suprugom. Preporučam vam, kraljice, jednog od najza nimljivijih muškaraca. Nepopravljivi krivotvoritelj novca, državni izdajica, ali vrlo dobar alkemičar. Proslavio se — šapnuo je Margariti na uho Korovjov — time što je otrovao kraljevu ljubavnicu. A to se ne događa sa svakim! Pogle dajte kako je lijep!
Blijeda je Margarita otvorenih usta gledala na dolje i vidjela kako u nekom pobočnom hodniku portirnice nestaju i vješala i lijes.
— Ushićen sam! — povikao je mačak ravno u lice go spodinu Jacquesu kad se uspeo po stepenicama.
U to vrijeme dolje se iz kamina pojavio kostur bez glave i s otrgnutom rukom, udario je o zemlju i pretvorio se u muškarca u fraku.
Supruga gospodina Jacquesa već je kleknula pred Margaritom i — blijeda od uzbuđenja — ljubila Margaritinu nogu.
— Kraljice… — mrmljala je supruga gospodina Jac— quesa.
— Kraljica je ushićena! — vikao je Korovjov. — Kraljice… — tiho je rekao ljepotan, gospodin Jac— ques.
— Ushićeni smo — zavijao je mačak.
Mladići, pratioci Azazellovi, smiješeći se beživotnim ali prijaznim smiješkom, već su upućivali gospodina Jac— quesa i suprugu u stranu, prema čašama šampanjca koje su crnci držali u rukama. Stepenicama se u trku dizao osamljeni čovjek u fraku.
— Grof Robert — šapnuo je Korovjov Margariti — za nimljiv kao i nekad. Skrenite pažnju kako je to smiješno, kraljice: obratni slučaj, on je bio ljubavnik kraljice i otro vao svoju ženu.
— Drago nam je, grofe — uskliknuo je Behemot.
Iz kamina su jedan za drugim poispadala, raspuknuv— ši se i raspadajući se, tri lijesa, zatim netko u crnoj mantiji kojeg je slijedeći što je istrčao iz crnog otvora udario nožem u leđa. Dolje se čuo prigušen krik. Iz kamina je istrčao već gotovo sasvim raspali les. Margarita je zatvorila oči i nečija ruka prinijela je k njezinu nosu bočicu s bijelom soli. Margariti se učinilo da je to Natašina ruka. Stepenice su se počele puniti. Sad su već na svakoj stepenici bili muškarci u frakovima, koji su se iz daljine činili sasvim jednaki, i obnažene žene s njima koje su se jedna od druge razlikovale samo po boji perja u kosi i po boji cipela.
K Margariti se približavala, šepajući u drvenoj čudnoj čizmi na lijevoj nozi, dama spuštenih poput opatice očiju, mršava, skromna i sa širokom zelenom vrpcom na vratu.
— Tko je ta… zelena? — upitala je Margarita neho tice.
