Sada je već odozdo narod dolazio poput zida kao da juriša na podest gdje je stajala Margarita. Obnažena ženska tijela penjala su se među muškarcima u frakovima. K Margariti su plovila njihova tijela zagasita, i bijela, i boje kavinog zrna, i sasvim crna. U kosama riđim, crnim, ke— stenjastim, svijetlim kao lan — u kiši svjetla igralo je i plesalo, prosipalo iskre drago kamenje. I kao da je netko poškropio jurišnu kolonu muškaraca kapljicama svjetla, s grudiju je prštao odsjaj briljantnih igli. Sad je Margarita svake sekunde osjećala dodir usana na koljenu, svake sekunde je pružala ruku na poljubac, njezino se lice ukrutilo u nepomičnu masku pozdrava.
— Ushićen sam — jednolično je pjevao Korovjov — us hićeni smo, kraljica je ushićena.
— Kraljica je ushićena — unjkao je iza njegovih leđa Azazello.
— Ushićen sam — uzvikivao je mačak.
— Markiza — mrmljao je Korovjov — je otrovala oca, dva brata i dvije sestre radi nasljedstva! Kraljica je ushi ćena! Gospođa Minkina, ah, kako je lijepa! Malo nervozna.
Što joj je trebalo paliti sobaričino lice vrućim škarama za uvojke! Dakako, u takvim uvjetima nije teško zaklati! Kra ljica je ushićena! Kraljice, trenutak pozornosti: imperator Rudolf, vrač i alkemičar. Još jedan alkemičar — obješen.
Ah, evo i nje! Ah, kako je divnu javnu kuću imala u Stras— bourgu! Ushićeni smo. Moskovska švelja, svi je mi volimo zbog nepresušne mašte, držala je krojački salon i smislila jako zgodnu stvar, izbušila je dvije okrugle rupice u zidu…
— A dame za to nisu znale? — upitala je Margarita.
— Sve do jedne su znale, kraljice — odgovorio je Ko rovjov — ushićen sam. Taj se dvadesetogodišnji mladac od djetinjstva odlikovao čudnom uobraziljom, maštalac i ču dak. Zavoljela ga je neka djevojka, a on je nju odjednom prodao u javnu kuću.
Dolje je tekla rijeka. Nije se vidio kraj te rijeke. Njezin izvor — ogromni kamin — nastavio je da je puni. Tako jeprošao jedan sat i počeo drugi sat. Tada je Margarita primijetila da je njezin lanac postao teži nego što je bio.
Nešto se čudno desilo s rukom. Sada, prije nego što će je podići, Margarita se mrštila od boli. Zanimljive Korovljov— Ijeve primjedbe prestale su zanimati Margaritu. I kosooka mongolska lica, i lica bijela i crna postala su joj ravnodušna, povremeno su se slivala zajedno, a zrak je između njih titrao. Oštra bol poput igle iznenada je prožela desnu Margaritinu ruku i ona je, stisnuvši zube, stavila lakat na stupić. Neki šum, kao od krila koja dotiču zidove, dopirao je sada iz dvorane iza nje, i postalo je jasno da tamo plešu nečuvene horde gostiju, i Margariti se učinilo da čak masivni, mramorni, mozaični i kristalni podovi u toj divljačkoj dvorani ritmički pulsiraju.
Ni Gaj Cezar Kaligula, ni Mesalina više nisu zanimali Margaritu, kao što je nije zanimao više nitko od tih kraljeva, kneževa, kavalira, samoubojica, trovačica, lopova, svodilja, tamničara i varalica, krvnika, potkazivača, izdajica, bezumnika, agenata, nasilnika. Njihova imena pomiješala su joj se u glavi, lica se slijepila u jednu ogromnu pogaču i samo jedno lice mučno je ostalo u sjećanju, obraslo zaista plamenom bradom, lice Maljute Skuratova.* Margaritine su noge klecnule, svaki čas se bojala da će zaplakati. Najveće patnje pričinjalo joj je desno koljeno koje su ljubili. Ono je nateklo, koža je na njemu poplavila, bez obzira na to što se Natašina ruka nekoliko puta pojavljivala kraj koljena sa spužvom i nečim mirisavim ga trljala. Na kraju trećeg sata Margarita je pogledala dolje sasvim beznadnim očima i radosno zadrhtala — bujica gostiju postajala je rjeđa.
— Zakoni balskog skupa su podjednaki, kraljice — šap— tao je Korovjoj — sada će val početi opadati. Kunem se da trpimo posljednje minute. Evo grupe brokenskih danguba. Oni uvijek dolaze posljednji. Pa da, to su oni.
Dva pijana vampira… gotovo? Ah ne, eto još jednog. Ne, dvojica!
Po stepenicama prilazila su posljednja dva gosta.
Maljuta Skuratov povijesna je ličnost, nadimak G. L. Belskog, jednog od najvjernijih i najokrutnijih pomoćnika Ivana Groznoga u njegovoj borbi za učvršćenje carske vlasti. (Prim. prev.). — Pa to je netko novi — govorio je Korovjov, žmirka jući kroz monokl — ah da, da. Jednom ga je posjetio Aza— zello i uz konjak prišapnuo mu savjet kako da se riješi čovjeka od kojeg je strahovao da će ga raskrinkati. I onda je naredio svom znancu, koji je bio ovisan o njemu, da po prska zidove radne sobe otrovom.
— Kako se zove? — upitala je Margarita.
— Zapravo ni sam još ne znam — odgovorio je Korov jov — treba pitati Azazella.
— A tko je to s njim?
— To je njegov podređeni izvršitelj. Ushićen sam! — po— vikao je Korovjov posljednjoj dvojici.
Stepenište je opustjelo. Opreza radi, pričekali su još malo. Ali iz kamina više nitko nije izlazio.
Kroz sekundu, ne shvaćajući kako se to desilo, Margarita se našla u.onoj sobi s bazenom i tamo se, odmah zaplakavši od boli u ruci i nozi, svalila ravno na pod. Ali su je Hella i Nataša, tješeći je, opet odvukle pod krvavi tuš, opet su razgibale njezino tijelo i Margarita je ponovo oživjela.
