— Mihaile Aleksandroviču — tiho se obratio Woland glavi i tada su se kapci ubijenog podigli i na mrtvom licu Margarita je, zadrhtavši, ugledala žive oči pune smisla i patnje. — Sve se ispunilo, nije li istina? — nastavio je Wo land gledajući u oči glave. — Glavu vam je odrezala žena, sjednica nije održana i ja stanujem u vašem stanu. To je — činjenica. A činjenice su najtvrdoglavije stvari na svijetu.
Ali nas sada zanima slijedeća, a ne već svršena činjenica. Vi ste uvijek bili gorljivi propovjednik teorije da se poslije rezanja glave život u čovjeku prekida, da se on pretvara u pepeo, i odlazi u ništavilo. Ugodno mi je saopćiti vam, u prisustvu svojih gostiju, iako upravo oni služe dokazom sasvim druge teorije, da je vaša teorija i solidna i duhovita. Uostalom, sve teorije vrijede jedna koliko i druga. Postoji među njima i jedna prema kojoj će svatko dobiti prema njegovoj vjeri. To će se i zbiti! Vi odlazite u nebitak, a za mene će biti radost da iz čaše u koju ćete se pretvoriti ispijem za bitak! — Woland je podigao mač. Odmah je koža na glavi potamnjela i skupila se, zatim se odvalila u komadićima, oči su nestale, i uskoro je Margarita ugledala na pladnju žućkastu lubanju sa smaragdnim očima i bisernim zubima, na zlatnoj nožici.
Kalota lubanje odvojila se duž šava.
— Ove sekunde, messire — rekao je Korovjov primije tivši upitni Wolandov pogled — on će stati pred vas. Čujem u grobnoj tišini kako škripe njegove lakirane cipele i kako zvoni čaša koju je stavio na stol ispivši posljednji put u ži votu šampanjac. Evo ga.
Uputivši se prema Wolandu, u dvoranu je ušao novi osamljeni gost. Po vanjštini nije se ni u čemu razlikovao od mnogobrojnih ostalih gostiju muškaraca, osim u jednom: gost je doslovce teturao od uzbuđenja, što se vidjelo još izdaleka. Na njegovim obrazima plamtjele su mrlje, a oči su nemirno bježale. Gost je bio ošamućen, a to je bilo potpuno prirodno: njega je sve zaprepastilo, a najviše dakako Wolandov izgled.
Ipak gost je bio primljen otmjeno ljubazno.
— A, najmiliji barune Majgelu — smiješeći se susretlji vo, obratio se Woland gostu kojemu su oči skočile na čelo — sretan sam da vam mogu predstaviti — obratio se Wo— land gostima — najpoštovanijeg baruna Majgela koji radi u Scenskoj komisiji na dužnosti upoznavatelja stranaca sa znamenitostima prijestolnice.
Tada je Margarita zamrla zato što je prepoznala tog Majgela. Nekoliko puta vidjela ga je u kazalištima i u restoranima Moskve. «Dopustite… — mislila je Margarita zar je on također umro?…» Ali se stvar tada razjasnila. — Mili barun — nastavio je Woland, radosno se smije šeći — bio je tako ljubazan da mi je odmah telefonirao čim je doznao za moj dolazak u Moskvu, nudeći svoje usluge iz svoje struke, to jest, iz poznavanja znamenitosti. Ra zumije se samo po sebi da sam bio sretan da ga mogu po zvati k sebi.
U to vrijeme Margarita je vidjela kako je Azazello predao pladanj s lubanjom Korovjovu.
— Da, uostalom, barune — iznenada intimno snizivši glas progovorio je Woland — šire se glasovi o vašoj pretje ranoj znatiželji. Kažu, da je ona zajedno s vašom ne manje razvijenom razgovorljivošću počela privlačiti opću pažnju.
I štoviše, zli jezici upotrijebili su riječ — doušnik i špijun.
I još više od toga, postoji pretpostavka da će vas to dovesti do žalosnog svršetka, ne kasnije od mjesec dana. Dakle, da bismo vas oslobodili zamorna čekanja, odlučili smo da vam pomognemo iskoristivši okolnost da ste se vi ponu dili da dođete k meni u goste upravo s ciljem da pogleda te i prisluškujete sve što je moguće.
Barun je postao bljeđi od Abadonne koji je bio izuzetno blijed po svojoj prirodi, a zatim se desilo nešto čudno. Abadonna se pojavio pred barunom i na sekundu skinuo svoje naočale. U taj čas nešto je sijevnulo u rukama Azazellovim, nešto je tiho pljesnulo kao po dlanu, barun je počeo padati nauznak, crvena je krv briznula iz njegovih grudi i zalila poškrobljenu košulju i prsluk. Korovjov je podmetnuo čašu pod krvni mlaz i predao napunjenu čašu Wolandu. Beživotno barunovo tijelo u to je vrijeme već bilo na tlu.
— Pijem u vaše zdravlje, gospodo — tiho je rekao Wo land i podignuvši čašu dotakao ju je usnama.
Tada se desila metamorfoza. Nestale su zakrpana košulja i izgažene papuče. Woland je bio u nekakvom crnom plastu s čeličnim mačem na bedru. Brzo se približio Mar— gariti, pružio joj čašu i zapovjednički rekao: Pij!
Margariti se zavrtjelo u glavi, zateturala je, ali se čaša već našla na njezinim usnama i nečiji glasovi, čiji — to nije razabrala, šapnuli su joj na oba uha — Ne bojte se, kraljice… Ne bojte se, kraljice, krv je već odavno ušla u zemlju. I tamo gdje je prolivena, već raste vinova loza.
