— Kladim se — rekao je Woland smiješeći se Margariti — da je on tu podvalu učinio namjerno. On dobro puca.
Hella se pomirila s mačkom, i u znak pomirbe oni su se poljubili. Izvadili su kartu ispod jastuka i provjerili. Ni jedna točka, osim one što ju je prostrijelio Azazello, nije bila pogođena.
— To ne može biti — tvrdio je mačak, gledajući kroz kartu u svjetlo svijećnjaka.
Vesela se večera nastavila. Svijeće su kopnjele u svijećnjacima, u sobi se u valovima širila suha, mirisava toplina iz kamina. Margaritu, koja se najela, obuzeo je osjećaj blaženstva. Gledala je kako modrikasti kolutovi s Azazellove cigare plove u kamin i kako ih mačak lovi krajem mača. Nije joj se nikamo išlo, iako je po njezinu računu bilo već kasno. Sudeći po svemu, vrijeme se bližilo šestom satu ujutro. Iskoristivši pauzu, Margarita se obratila Wolandu i plašljivo rekla: — Molim, vrijeme mi je… kasno je…
— Kamo žurite? — upitao je Woland ljubazno ali suho.
Ostali su zašutjeli, praveći se da su zabavljeni dimnim ko— lutovima cigare.
— Da, vrijeme je — zbunivši se zbog toga, ponovila je Margarita i okrenula se kao da traži ogrtač ili plašt. Njezina golotinja odjednom ju je počela smetati. Digla se od stola.
Woland je šutke uzeo s kreveta svoj izlizani i zamašteni plašt, a Korovjov ga je prebacio na Margaritino rame.
— Hvala vam, messire jedva čujno rekla je Margarita i upitno pogledala Wolanda. U odgovor on se nasmiješio ljubazno i ravnodušno. Crna tuga nekako se odmah pot krala u Margaritino srce. Osjetila se prevarenom. Nikakve nagrade za sve njezine usluge na balu nitko očito nije na mjeravao da joj predloži, kao što je nitko nije ni zadrža vao. A međutim, bilo joj je potpuno jasno da ona odavleviše nema kamo da ode. Pomisao da će se morati vratiti u vilu izazvala je u njoj unutarnji poriv očajanja. Da sama zamoli, kako joj je, dovodeći je u iskušenje, savjetovao Azazello u Aleksandrovskom parku? «Ne, ni za što!» — rekla je sama sebi.
— Sve najbolje, messire — rekla je glasno i pomislila: «Samo neka izađem odavde, a onda ću poći na rijeku i utopiti se».
— Sjednite — iznenada je zapovjednički rekao Woland.
Margarita se promijenila u licu i sjela.
— Želite li, možda, nešto reći na rastanku?
— Ne, ništa, messire — ponosno je odgovorila Marga rita — osim, ako sam vam još potrebna, spremna sam da odmah ispunim sve što vam se sviđa. Nimalo nisam umor na i vrlo sam se radovala balu. I da se još nastavio, ja bih drage volje pružala moje koljeno da ga poljube tisuće ob— ješenjaka i ubojica. — Margarita je gledala Wolanda kao kroz koprenu, njezine su se oči napunile suzama.
— Točno! Imate potpuno pravo! — gromoglasno i straš no povikao je Woland — tako valja!
— Tako valja! — poput jeke ponovila je Wolandova svita.
— Mi smo vas samo iskušavali — rekao je Woland — ni koga i ništa nemojte moliti! Nikada i ništa, i posebno ne one koji su jači od vas. Sami će predložiti i sami će sve dati. Sjednite, ponosna ženo. — Woland je skinuo teški ogr tač s Margarite i ona je opet sjedila uza nj na krevetu. — Dakle, Margot — nastavio je Woland i smekšao svoj glas — što želite za to što ste danas kod mene bili domaćica? Što želite za to što ste nagi proveli taj bal? Koliko procjenju jete vaše koljeno? Kakve su štete od mojih gostiju koje ste upravo nazvali obješenjacima? Govorite! I sada govorite bez sustezanja, jer sam vam sam predložio.
Margaritino srce je zalupalo, teško je uzdahnula, počela nešto razmišljati.
— Što je, hrabro! — požurivao je Woland. — Probudite svoju fantaziju, podbodite je! Već samo prisustvo kod ubojstva tog okorjelog lupežabaruna vrijedi da se čovjeka nagradi, osobito ako je taj čovjek — žena. Dakle?Margariti je ponestalo daha, i ona je već htjela izgovoriti skrivene i u duši pripremljene riječi, kad li je iznenada problijedjela, otvorila usta i izbuljila oči.
«Frida!… Frida, Frida! — povikao je u njezine uši nečiji nasrtljivi, molećivi glas. — Zovem se Frida!» — i Margarita je mucajući progovorila: — Ja, znači… mogu zamoliti… jednu stvar?
— Zahtijevati, zahtijevati, moja donna — odgovorio je Woland smješkajući se s razumijevanjem — zahtijevati jed nu stvar.
Ah, kako je spretno i jasno naglasio Woland ponavljajući riječi same Margarite — «jednu stvar».
Margarita je još jednom uzdahnula i rekla: — Želim da prestanu Fridi davati maramicu kojom je ugušila svoje dijete.
Mačak je podigao oči prema nebu i bučno uzdahnuo, ali nije ništa rekao, očigledno sjećajući se ištipanog na balu uha.
— S obzirom na to — progovorio je Woland podsmjeh— nuvši se — da je mogućnost da ste primili mito od te glu pače Fride dakako potpuno isključena — to ne bi odgova ralo vašem kraljevskom dostojanstvu — ja ne znam što da radim. Preostaje, molim, jedno: nabaviti krpe i zapušiti nji ma sve pukotine moje spavaonice.
— O čemu govorite, messire? — zaprepastila se Marga rita saslušavši te stvarno nerazumljive riječi.
— Potpuno se s vama slažem, messire — umiješao se u razgovor mačak — upravo krpama! — i razdraženi je mačak šapom udario po stolu.
