Bolesnik je uzeo čašu i popio što je bilo u njoj, ali je njegova ruka zadrhtala, i on je ispustio čašu koja se kod njegovih nogu razbila.
— To donosi sreću, sreću! — prošaputao je Korovjov Margariti. — Pogledajte, on već dolazi k sebi.
Zaista, bolesnikov pogled više nije bio tako divlji i nemiran.
— Zar si to ti, Margot? — upitao je mjesečev gost.
— Ne sumnjaj, to sam ja — odgovorila je Margarita.
— Još! — zapovjedio je Woland.
Nakon što je majstor ispraznio drugu čašu, njegove su oči postale žive i prisebne.
— Eto, to je već druga stvar — rekao je Woland zažmi— rivši — sada ćemo porazgovarati. Tko ste vi?
— Sada nisam nitko — odgovorio je majstor i smiješak je iskrivio njegova usta.
— Odakle dolazite?
— Iz doma boli. Ja sam duševni bolesnik — odgovorio je došljak.
Te riječi Margarita nije podnijela i ponovo je zaplakala. Zatim je, obrisavši suze, povikala: — Strašne riječi! Strašne riječi! On je majstor, messire, ja vas u to uvjeravam! Izliječite ga, on je toga vrijedan!
— Znate li s kim sada razgovarate? — upitao je Woland pridošlicu. — Kod koga se nalazite? — Znam — odgovorio je majstor — moj susjed u ludnici bio je neki dječak, Ivan Bezdomni. On mi je pripovijedao 0 vama.
— Dakako, dakako — odazvao se Woland — imao sam zadovoljstvo da sretnem tog mladića na Patrijaršijskim ribnjacima. On samo što nije mene samoga doveo do lu dila dokazujući mi da me nema. Ali vi vjerujete da sam to zbilja — ja?
— Treba vjerovati — rekao je pridošlica — ali, dakako, bilo bi mnogo bolje smatrati vas plodom halucinacije.
Oprostite mi — trgnuvši se, dodao je majstor.
— Pa što, ako je bolje, onda smatrajte — ljubazno je od govorio Woland.
— Ne, ne! — preplašeno je govorila Margarita i tresla majstorovo rame. — Dođi k sebi! Pred tobom je zaista on!
Mačak se i sada upleo: — A ja sam zaista nalik na halucinaciju. Skrenite paž nju na moj profil na mjesečini. — Mačak je stao u mjesečev trak i htio je još nešto dodati, ali su ga zamolili da šuti i on je odgovorio: — Dobro, dobro, šutjet ću. Bit ću šutljiva halucinacija — i zašutio je.
— Recite, zašto vas Margarita zove majstorom? — upi tao je Woland.
On se podsmehnuo i rekao: — To je oprostiva slabost. Ona ima suviše visoko mi šljenje o romanu koji sam napisao.
— Roman o čemu?
— Roman o Ponciju Pilatu.
Tada su opet poskočili i zanjihali se jezičci svijeća, zveknulo je posuđe na stolu. Woland se gromoglasno nasmijao, ali se nitko nije uplašio niti začudio tom smijehu. Behemot je čak zapljeskao.
— O čemu? O čemu? O kome? — progovorio je Woland 1 prestao se smijati. — I to sada? To je potresno! Zar niste mogli pronaći drugu temu? Dajte da vidim. — Woland je pružio ruku s dlanom nagore.
— Na žalost to ne mogu učiniti — odgovorio je majstor — zato što sam ga spalio u peći. — Oprostite, ne vjerujem — odgovorio je Woland — to je nemoguće, rukopisi ne gore. — On se okrenuo Behemo— tu i rekao: — No, Behemote, daj ovamo roman.
Mačak je odmah skočio sa stolice i svi su opazili da je sjedio na debelom svježnju rukopisa. Gornji primjerak mačak je uz poklon predao Wolandu. Margarita je zadrhtala i povikala, ponovo uzbuđena do suza: — Evo ga, rukopis! Evo ga!
Pritrčala je Wolandu i oduševljeno dodala: — Svemogući, svemogući!
Woland je uzeo u ruke pruženi primjerak, okrenuo ga, stavio na stranu i šutke, bez smiješka, zagledao se u majstora. Ovaj je ne zna se zašto pao u tugu i nemir, podigao se sa stolice, savio ruke i, okrenuvši se prema dalekom mjesecu, drhtureći počeo mrmljati: — Ni noću, uz mjesečinu, nemam mira… Zašto su me uznemirili? O bogovi, bogovi…
Margarita se uhvatila za bolnički ogrtač, priljubila se k njemu i sama počela mrmljati, tužna, u suzama: — Bože, zašto ti ne pomaže lijek?
— Ništa, ništa, ništa — šaptao je Korovjov vrteći se oko majstora — ništa, ništa… Još čašicu, i ja ću s vama za društvo…
I čašica je namignula, zablistala na mjesečini i pomogla. Majstora su posjeli natrag i bolesnikovo lice poprimilo je mirniji izraz.
— No, sad je sve jasno — rekao je Woland i kucnuo du gim prstom po rukopisu.
— Savršeno jasno — potvrdio je mačak zaboravivši svo je obećanje da će biti šutljiva halucinacija — sad mi je glav na linija tog opusa jasna skroz naskroz. Što ti kažeš, Aza— zello? — obratio se šutljivom Azazellu.
— Velim — rekao je taj kroz nos — da bi te bilo dobro utopiti.
— Budi milosrdan, Azazello — odgovorio mu je mačak — i ne navodi mog gospodara na tu pomisao. Vjeruj mi da bih ti se svake noći javljao u isto takvom mjesečinastom ruhu, kao i jadni majstor, i kimao bih bi, i zvao bih te k sebi. Kako bi ti bilo, o Azazello? — No, Margarito — opet je stupio u razgovor Woland — kažite što vam je potrebno.
Margaritine su oči zaplamsale i ona se molećivo obratila \Volandu: — Dopustite mi da mu nešto šapnem.
Woland je kimnuo glavom i Margarita je, približivši se majstorovu uhu, nešto šapnula. Čulo se kako joj je odgovorio: — Ne, prekasno. Ništa više ne želim u životu osim da te vidim. A tebi savjetujem da me ostaviš, propast ćeš sa mnom.
