— Govorim o milosrđu — objasnio je svoje riječi Wo land ne spuštajući s Margarite plameno oko — ponekad ono potpuno neočekivano i podmuklo prolazi kroz najuže pukotine. Zato i govorim o krpama…
— O tome i ja govorim! — uskliknuo je mačak i za sva ki slučaj maknuo se od Margarite, pokrivši svoje oštre uši šapama zaprljanim ružičastom kremom.
— Napolje — rekao mu je Woland.
— Još nisam popio kavu — odgovorio je mačak — kako mogu otići? Messire, zar se u prazničnoj noći gosti za stolom dijele u dvije kvalitete? Jedni — prve, a drugi, kako se izražavao taj žalosni bifedžijaškrtica, drugorazredne svježine?
— Šuti — naredio mu je Woland i okrenuvši se k Mar— gariti upitao: — Vi ste, po svemu sudeći, čovjek savršene dobrote? Visoko moralni čovjek?
— Ne — odgovorila je Margarita čvrsto — znam da se s vama može razgovarati samo otvoreno i otvoreno ću vam reći: ja sam — lakomisleni čovjek. Zamolila sam vas za Fri— du samo zato jer sam u njoj neoprezno pobudila čvrstu nadu. Ona čeka, messire, ona vjeruje u moju pomoć. I ako ostane prevarena, dospjet ću u užasan položaj. Neću imati mira cijeli život. Ništa se tu ne može, tako se desilo.
— A — rekao je Woland — to je razumljivo.
— Hoćete li to učiniti? — tiho je upitala Margarita.
— Nikako — odgovorio je Woland — radi se o tome, draga kraljice, da je tu došlo do male zabune. Svaka usta nova treba da se bavi svojim poslovima. Ne poričem, naše su mogućnosti prilično velike, one su mnogo veće nego što pretpostavljaju neki, ne baš pronicljivi ljudi…
— Da, mnogo veće — nije izdržao i umiješao se mačak, očito se ponoseći tim mogućnostima.
— Šuti, da te vrag odnese! — rekao mu je Woland i na stavio obraćajući se Margariti: — Ali kakvog smisla ima či niti nešto što treba činiti druga, kako sam se izrazio, usta nova? Dakle, ja to neću učiniti, nego vi to učinite sami.
— Zar će se meni ispuniti?
Azazello je ironično usmjerio krivo oko na Margarina i neprimjetno mahnuo riđom glavom i frknuo.
— Pa učinite, muko moja — promrmljao je Woland i okrenuvši globus počeo promatrati neki detalj na njemu, očito se baveći i drugim poslom za vrijeme razgovora s Margaritom.
— No, Frida… — pomogao je Korovjov.
— Frida! — prodorno je viknula Margarita.
Vrata su se otvorila, i utrčala je raskuštrana, naga, ali bez ikakvih znakova pijanstva, žena s histeričnim očima i pružila ruke prema Margariti koja je veličanstveno rekla: — Tebi je oprošteno. Više ti neće davati maramicu.Začuo se Fridin vapaj, pala je na pod ničice i prostrla se kao križ pred Margaritom. Woland je mahnuo rukom i Fride je nestalo s očiju.
— Hvala vam, zbogom — rekla je Margarita i digla se.
— Pa što, Behemote — progovorio je Woland — ne ćemo izvlačiti korist iz postupka nepraktičnog čovjeka u prazničnoj noći. — On se okrenu Margariti: — Dakle, to se ne računa, jer ja nisam ništa učinio. Što želite za sebe?
Nastupila je tišina i prekinuo ju je Korovjov koji je prošaputao na Margaritino uho: — Dijamantna donna, ovaj put vam savjetujem da bu dete razumniji! Inače fortuna može promaknuti.
— Želim da mi se sada, ovog časa, vrati moj ljubljeni majstor — rekla je Margarita i njezino je lice unakazio grč.
Tada je u sobu banuo vjetar tako da je polegao plamen svijeća u svijećnjacima, teški zastor na prozoru se pomakao, prozor se otvorio i u dalekoj visini pojavio se puni ali ne jutarnji nego ponoćni mjesec. S prozorske daske legla je na pod zelenkasta marama noćnog svjetla i u njemu se pojavio noćni Ivanuškin gost koji se nazvao majstorom. Bio je u svojoj bolničkoj odjeći — u ogrtaču, papučama i crnoj kapici s kojom se nije rastajao. Njegovo neobrijano lice iskrivila je grimasa, on je luđački plašljivo pogledavao na plamen svijeće, a mjesečeva bujica kipjela je oko njega.
Margarita ga je odmah prepoznala, zajauknula, pljes— nula rukama, i potrčala k njemu. Ljubila ga je u čelo, u usta, stiskala se uz bodljikavi obraz, i dugo susprezane suze tekle su sada u potocima po njezinu licu. Izgovarala je samo jednu riječ, besmisleno je ponavljajući: — Ti… ti… ti…
Majstor ju je odmaknuo od sebe i prigušeno rekao: — Ne plači, Margot, ne muči me, ja sam teško bole stan — uhvatio se rukom za prozorsku dasku kao da se sprema da skoči na nju i bježi i gledajući prisutne povi— kao: — Bojim se, Margot! Opet su počele moje halucinaci je…
Ridanje je gušilo Margaritu, šaptala je daveći se riječima — Ne, ne, ne… ne boj se ničega… ja sam s to bom… ja sam s tobom…
Korovjov je spretno i neprimjetno primakao majstoru stolicu i on je na nju sjeo, a Margarita se bacila na koljena, priljubila se uz bok bolesnika i tako zamrla. U svojem uzbuđenju nije primijetila da nije više naga, na njoj je sada bio crni svileni plašt. Bolesnik je spustio glavu i stao gledati u zemlju mrkim bolnim očima.
— Da, — progovorio je poslije šutnje Woland — dobro su ga udesili. — Naredio je Korovjovu: — Daj, viteže, ovom čovjeku da nešto popije.
Margarita je nagovarala majstora drhtavim glasom: — Pij, pij! Bojiš se? Ne, ne, vjeruj mi da će ti pomoći!
