Kako na plastu nije imala džepa, Margarita je stavila potkovu u servijetu i napravila čvor. Tada ju je nešto zapanjilo. Pogledala je prozor u kojemu je svijetlio mjesec i rekla: — Evo, što ne razumijem… kako to da je stalno po noć pa ponoć, a već odavno bi moralo biti jutro?
— Prazničnu noć ugodno je malo zadržati — odgovorio je Woland. — No, pa želim vam sreću!
Margarita je molećivo pružila ruke Wolandu, ali se nije usudila da mu priđe i samo je tiho kliknula: — Ostajte zdravo! Ostajte zdravo!
— Do viđenja — rekao je Woland.
I Margarita u crnom plastu, a majstor u bolničkom ogrtaču izišli su u hodnik draguljaričina stana, u hodnikuje gorjela svijeća i tu ih je čekala Wolandova pratnja. Kad su izlazili iz hodnika, Hella je nosila kovčeg u kojemu je bio roman i neveliko vlasništvo Margarite Nikolajevne, a mačak je pomagao Helli.
Kod vrata stana Korovjov se poklonio i nekamo nestao, a ostali su krenuli da ih prate na stubište. Ono je bilo pusto. Kad su prolazili preko hodnika na drugom katu, nešto je mekano palo, ali na to nitko nije obraćao pažnju. Kod ulaznih vrata šeste veže Azazello je puhnuo u zrak i samo što su izišli na dvorište u koje mjesec nije dopirao, ugledali su čovjeka koji je spavao na stepenicama, i, očigledno, spavao mrtvačkim snom, čovjeka u čizmama i kapi, a ugledali su također i veliki crni automobil s ugašenim svjetlima koji je stajao pred vratima. Kroz prednje staklo mutno se vidio vranin profil.
Već su se spremali da sjednu kad li je Margarita u očajanju tiho uskliknula: — Bože, izgubila samo potkovu!
— Sjednite u auto — rekao je Azazello — i pričekajte me. Odmah ću se vratiti, samo da pogledam u čemu je stvar. — I on je otišao u zgradu.
Stvar je bila u tome: neko vrijeme prije izlaska Margarite i majstora s njihovim pratiocima, iz stana br. 48 koji se nalazio ispod draguljaričina, izišla je na stubište suhonjava žena s kantom i torbom u rukama. To je bila upravo ona Anuška koja je, na Berliozovu nesreću, u srijedu prolila suncokretovo ulje kod obrtaljke.
Nitko nije znao, i sigurno nitko neće ni doznati, čime se u Moskvi bavila ta žena i od kakvih je sredstava živjela.
Znalo se o njoj samo to da se nju svakodnevno moglo vidjeti čas s kantom, čas s torbom i kantom zajedno — ili u dućanu s petrolejem, ili na trgu, ili kod kućnih vrata, ili na stubištu, a najčešće u kuhinji stana br. 48 gdje je stanovala Anuška. Osim toga, znalo se, i to najbolje, da je gdje se ona god pojavila ili se nalazila — odmah na tom mjestu nastao skandal, pa je stoga nosila nadimak «Kuga».
KugaAnuška ustajala je vrlo rano, a danas ju je podiglo nešto, niti svjetlo niti zora, odmah poslije pola noći. Okrenuo se ključ u bravi, provirio je Anuškin nos, a zatim je provirila i ona sama, zalupila je za sobom vrata, i većse spremala da nekamo krene kad li su na gornjem katu tresnula vrata, netko se spuštao po stepenicama i naletjev— ši na Anušku odbacio je u stranu tako da je potiljkom udarila o zid.
— Kamo te vrag nosi samo u gaćama? — zavrištala je Anuška uhvativši se za potiljak. Čovjek u donjem rublju, s kovčegom u rukama i kapi, zatvorenih očiju, odgovorio je Anuški bijesnim sanenim glasom: — Stup! Galica! Koliko je samo krečenje koštalo… — i zaplakavši proderao se: — Van! — Tada je jurnuo, ali ne više dolje po stepenicama, nego — gore, onamo gdje je bilo raz bijeno staklo na prozoru, i naglavce izletio kroz prozor u dvorište. Anuška je čak zaboravila na potiljak, uzdahnula i krenula k prozoru. Legla je potrbuške na pod, i turila glavu u dvorište očekujući da će na asfaltu, osvijetljenom dvorišnom svjetiljkom, vidjeti smrskana čovjeka s kovče gom. Ali na asfaltu dvorišta nije bilo ništa.
Preostalo je da pretpostavi kako je pospana i čudna ličnost izletjela iz kuće poput ptice ne ostavivši iza sebe nikakav trag. Anuška se prekrižila i pomislila: «Stvarno je čudan stan broj pedeset! Ne govore ljudi uzalud… Ah, kakav stan!…» Nije dospjela o tome razmisliti kad li su gore vrata ponovo zalupila i netko je drugi potrčao. Anuška se pripi— la uza zid, i vidjela kako je neki prilično poštovani građanin s bradicom, ali s nešto svinjskim licem, kako se učinilo Anuški, šmugnuo mimo nje i poput prvoga ostavio kuću kroz prozor, ni ne pomislivši da se smrska na asfaltu. Anuška je zaboravila svrhu svog odlaska i ostala je na stubištu, križajući se, uzdišući i razgovarajući sama sa sobom.
Treći — bez brade, okrugla obrijana lica, u ruskoj košulji, za kratko je vrijeme dotrčao odozgo i potpuno jednako otprhnuo kroz prozor.
Treba reći u Anuškinu čast, da je bila znatiželjna i odlučila je da sačeka neće li biti nekih novih čudesa.
