Prošlo je neko vrijeme i vodena je koprena počela ri— jediti pred prokuratorovim očima. Kako god bio uragan bijesan, počeo je slabiti. Grančice više nisu pucketale i nisu padale. Udarci groma i munje postali su rjeđi. Nad Jeršalajimom više nije plovio ljubičasti pokrivač s bijelim rubom, nego obični sivi oblak u zaštitnici. Oluja je odlazila prema Mrtvome moru.
Sada se već mogao zasebno čuti šum kiše, i šum vode koja se rušila u žljebovima i po stepenicama kojima je ovog dana silazio prokurator da objavi na trgu kaznu.
Konačno je zazvučao i dosad prigušeni vodoskok. Vedrilo se. U sivoj kopreni, koja je žurila na istok, pojavili su se plavi prozori.
Tada, izdaleka, prodirući kroz šum već sasvim oslabljene kiše, doprli su do prokuratorova uha slabi zvukovi truba i stotina konjskih kopita. Kad je to čuo, prokurator se pomaknuo i njegovo je lice oživjelo. Ala se vraćala s Ćelave gore. Sudeći po zvuku, prolazila je preko trga gdje je bila objavljena kazna.
Konačno je prokurator začuo i dugo očekivane korake i gacanje na stepenicama koje su vodile prema gornjoj terasi vrta pred balkonom. Prokurator je istegao vrat i njegove su oči zablistale izražavajući radost.
Između dva mramorna lava pojavila se najprije glava u kapuljači, a zatim cijeli, potpuno mokri čovjek u plastu koji mu se prilijepio uz tijelo. Bio je to isti onaj čovjek koji je prije izricanja kazne šaputao s prokuratorom u zamračenoj sobi u dvorcu, i koji je za vrijeme izvršenja kazne sjedio na tronošcu igrajući se s prutićem.
Ne obazirući se na mlake, čovjek u kapuljači presjekao je vrtnu terasu, stao na mozaik poda na balkonu i, podigavši ruku, rekao visokim ugodnim glasom — Neka bude prokurator zdrav i neka se raduje! — Pri— došlica je govorio latinski.
— Bogovi! — uskliknuo je Pilat. — Pa vi ste mokri do kože! Kakav uragan? A? Molim da odmah prijeđete k meni. Presvucite se, molim vas.
Pridošlica je zabacio kapuljaču, otkrivši potpuno mokru glavu s prilijepljenom na čelo kosom, i pokazavši na svom obrijanom licu ljubazni smiješak, stao je odbijati da se presvuče, tvrdeći da mu kišica ničim neće naškoditi.
— Neću ni da čujem — odgovorio je Pilat i pljesnuo dlanovima. Time je pozvao sluge koji su se pred njim skri vali, i naredio im da se pobrinu za pridošlicu, a onda od mah iznesu toplo jelo. Da bi osušio kosu, presvukao se, preobuo i uopće da bi se doveo u red, čovjeku koji je do šao prokuratoru trebalo je vrlo malo vremena, i on se uskoro pojavio na balkonu u suhim sandalama, u suhom purpurnom ratničkom plastu i očešljane kose.
Za to vrijeme sunce se vratilo u Jeršalajim i prije nego što će otići i utonuti u Sredozemno more, bacalo je oproštajne zrake prokuratoru mrskom gradu i pozlatilo stupove na balkonu. Vodoskok je sasvim oživio i raspjevao se iz sve snage, golubovi su se spustili na pijesak, gukali, skakali preko slomljenih grančica, kljucali u mokrom pijesku. Crvena mlaka bila je očišćena, krhotine odnesene, na stolu se dimilo meso.
— Slušam prokuratorove zapovijedi — rekao je prido— šlica prilazeći stolu.
— Ali nećete ništa čuti dok ne sjednete i ne popijete vina — ljubazno je odgovorio Pilat i pokazao na drugu le— žaljku.
Pridošlica je prilegnuo, sluga mu je nalio u pehar gusto crveno vino. Drugi sluga je napunio prokuratorov pehar, oprezno se nagnuvši preko njegova ramena. Poslije toga prokurator je pokretom udaljio obojicu slugu. Dok je Pridošlica jeo i pio, Pilat je srkao vino, gledajući poluotvorenim očima svoga gosta. Čovjek koji je došao Pilatu bio je srednjih godina, vrlo ugodna okrugla i dotjerana lica, s mesnatim nosom. Njegova je kosa bila neke neodređene boje. Sada, dok se sušila, postajala je svjetlija. Nacionalnost pridošlice bilo bi teško utvrditi. Osnovno što je obilježavalo njegovo lice bio je izraz dobrote koji su narušavale oči ili, bolje, ne oči nego način na koji je gledao u subesjednika. Svoje ionako malene oči pridošlica je napola prikrivao nešto čudnim, kao da su natekli, kapcima. Tada je u pukotinama ovih očiju svijetlilo lukavstvo bez zlobe. Treba pretpostavljati da je prokuratorov gost bio sklon humoru. Ali je ponekad, potpuno otjeravši taj humor iz pukotina, sadašnji prokuratorov gost širom otvarao kapke i pogledao bi svojeg subesjednika naglo i uporno, kao da mu je cilj da razgleda nekakvu neprimjetnu mrljicu na subesjednikovu nosu. To je trajalo jedan časak, nakon čega bi se kapci opet spustili, pukotine se sužavale i u njima je opet svijetlio dobroćudni lukavi um.
Pridošlica nije odbio ni drugi pehar vina, s očitom nasladom progutao nekoliko ostriga, okusio kuhano povrće, pojeo komadić mesa. Kad se nasitio, pohvalio je vino: — Divna loza, prokuratore, zar to nije — «Falerno»?
— «Cekuba», tridesetogodišnje — ljubazno se javio pro— kurator.
