Isplakavši se, Margarita je dohvatila nedirnute bilježnice i našla mjesto koje je čitala prije susreta s Azazellom ispod Kremaljskih zidina. Margariti se nije spavalo. Milovala je rukopis nježno, onako kako se miluje ljubljenu mačku, i okretala ga u rukama, razgledavajući ga sa svih strana, zaustavljajući se čas na naslovnoj strani čas otvarajući kraj. Nju je obuzela iznenadna užasna pomisao da je sve to — čarolija, i da će bilježnice nestati s očiju, da će se ona naći u svojoj spavaonici u vili i da će, kad se probudi, otići da se utopi. Ali to je bila posljednja strašna misao, odjek dugih patnji koje je proživjela. Ništa nije nestalo, svemogući Woland bio je zaista svemoguć, i koliko je god htjela, makar do jutarnje zore, mogla je Margarita prelistavati listove bilježnice, gledati ih i ljubiti, i čitati ponovo riječi: — Tama, koja je nadošla sa Sredozemnog mora pokrila je prokuratoru mrski grad… Da, tama…
Tama koja je nadošla sa Sredozemnog mora pokrila je prokuratoru mrski grad. Nestali su viseći mostovi koji su spajali hram sa strašnom Antonijevom kulom, spustio se s neba bezdan i zalio krilate bogove na hipodromu, Hasmonejski dvorac sa strelištima, trgove, karavansaraje, uličice, ribnjake… Nestao je Jeršalajim — veliki grad, kao da nikad nije postojao na svijetu. Sve je proždrla tama koja je uplašila sve živo u Jeršalajimu i njegovoj okolici.
Čudni se oblak približio od mora prema kraju dana, četrnaestog dana proljetnog mjeseca nišana.
On je već navalio svojini trbuhom na Ćelavu goru gdje su krvnici ubrzano ubadali kažnjenike, navalio je na hram u Jeršalajimu, klizio u dimnim bujicama s njegova brežuljka i prekrio Donji grad. Navalio je na prozore i tjerao ljude s krivudavih ulica u kuće. Nije se žurio da saspe svoju vlagu i sipao je samo svjetlo. Čim bi dimnu čorbu proparao plamen, iz mrke tame izranjala je u njoj gruda hrama s blistavim Ijušturastim pokrivačem. Ali se on gasio u trenu i hram je uranjao u tamni bezdan. Nekoliko puta je izranjao iz njega i opet propadao, i svaki put bilo je to propadanje popraćeno tutnjavom katastrofe.
Druga nemirna svjetlucanja dozivala su iz bezdana dvorac Heroda Velikog, koji je stajao na zapadnom brežuljku nasuprot hramu, i strašni slijepi zlatni kipovi uznosili su se prema crnom nebu pružajući k njemu ruke. Ali se opet skrivao nebeski plamen i teški udarci groma otjerali su zlatne idole u tamu.Pljusak je briznuo neočekivano, i tada je oluja prešla u uragan. Na mjestu gdje su oko podneva, u blizini mramorne klupe u vrtu, razgovarali prokurator i prvosvećenik, udar je kao iz topa prelomio čempres poput prutića. Zajedno s vodenom prašinom i gradom na balkon pod stupovima nosilo je otrgnute ruže, lišće magnolije, grančice i pijesak. Uragan je kidao vrt.
U to vrijeme pod stupovima se nalazio samo jedan čovjek i taj je čovjek bio prokurator.
Sada nije sjedio u naslonjaču, nego je ležao na ležaljci kod niskog malog stola, krcatog jestvinama i vinom u vrčevima. Druga ležaljka, prazna, nalazila se s druge strane stola. Kod prokuratorovih nogu ležala je neočišćena crvena, kao da je krvava, mlaka i valjale se krhotine razbijena vrča. Sluga koji je prije oluje prostirao stol za prokurato— ra, smeo se zbog njegova pogleda, uznemirio se što mu možda nije nečim ugodio, i prokurator je, razljutivši se na njega, bacio vrč na mozaik poda, rekavši: — Zašto me ne gledaš u lice kad mi pružaš vrč? Zar si nešto ukrao?
Crno lice Afrikanca je posivjelo, u njegovim se očima pojavio smrtni strah, zadrhtao je i samo što nije razbio i drugi vrč, ali je prokuratorov gnjev odletio isto tako brzo kao što je doletio. Crnac je htio pokupiti krhotine i obrisati mlaku, ali mu je prokurator mahnuo i rob je otrčao. Mlaka je ostala.
Sada, za vrijeme uragana, crnac se krio kraj niše gdje se nalazio kip bijele nage žene s nagnutom glavom, plašeći se da dođe pred oči u nezgodan čas, istovremeno se bojeći da propusti trenutak kad bi ga gospodar mogao pozvati.
Ležeći na ležaljci u olujnom polumraku, prokurator je sam sebi nalijevao vino u pehar, pio dugim gutljajima, ponekad dodirivao kruh, lomio ga, gutao male komadiće, s vremena na vrijeme srkao ostrige, žvakao limun i opet pio.
Da nije bilo šuma vode, da nije bilo udaraca groma koji su, kako se činilo, prijetili da smrskaju krov dvorca, da nije bilo lupe grada koji je kuckao po stepenicama balkona, moglo bi se čuti da prokurator nešto mrmlja, razgovarajući sam sa sobom. A da se nestalno treperenje nebeskog plamena pretvorilo u postojano svjetlo, promatrač bi mogao vidjeti da prokuratorovo lice s upaljenim očima od posljednjih besanica i od vina, izražava nestrpljivost, da prokurator ne samo što gleda dvije bijele ruže koje su uto— nule u crvenoj mlaki nego stalno okreće glavu prema vrtu, u susret vodenoj prašini i pijesku, da nekog očekuje, nestrpljivo očekuje.
