Opet su gore otvorili vrata, i sada se počelo spuštati čitavo društvo, ali ne trkom već obično kao što čine svi ljudi. Anuška je odjurila od prozora, spustila se k svojim vratima, brzo ih otvorila, sakrila se iza njih, i u pukotini koju je ostavila zaiskrilo se njezino izbuljeno od znatiželje oko.Neki bolesnik, ili nije bio bolesnik ali svakako čudan, blijed, obrastao bradom, u crnoj kapici i u nekakvu ogrtaču spuštao se nesigurnim koracima. Njega je brižljivo vodila pod ruku nekakva dama u crnoj mantiji, kako se to Anuški učinilo u polutami. Dama je bila ili bosa ili u nekakvim prozirnim, sigurno inozemnim cipelama, rascvjetanim u komadiće. Fuj! Ma kakve cipele! Pa dama je bila gola! Pa da, mantija je bila prebačena izravno na golo tijelo! «Ah, kakav stan!…» U Anuškinoj je duši sve pjevalo od predosjećaja užitka što će sve sutra pričati susjedima.
Iza čudno odjevene dame išla je gola dama s kovčegom u ruci, a kraj kovčega šunjao se crni veliki mačak. Anuška samo što nije naglas nešto pisnula, trljajući oči.
Završavao je povorku stranac malena rasta i šepav, s krivim okom, bez kaputa, u bijelom prsluku fraka i s kravatom. Cijelo društvo prolazilo je kraj Anuške. Tada je nešto palo na hodnik.
Kad je čula da se koraci udaljuju, Anuška je poput zmije dopuzala iza vrata, stavila je kantu uza zid, legla je potrbuške i stala tražiti. U njezinim se rukama našla ser— vijeta s nečim teškim. Anuškine oči skočile su na čelo kad je otvorila zavežljaj. Anuška je prinijela k očima dragocjenost, i oči su usplamtjele pravim vučjim plamenom. U Anuškinoj se glavi podigao vihor: «Niti išta znam, niti sam išta vidjela!… K nećaku? Ili raspiliti na komadiće?… Kamenčiće mogu izvaditi i po jedan prodati: jedan na Petrovki, drugi na Smolen— skom… I niti išta znam i niti sam išta vidjela!…» Anuška je sakrila nađenu stvar pod pazuho, uhvatila kantu i već se spremala da se vrati u stan, odgodivši svoj odlazak u grad, kad li je pred njom iskrsnuo, đavo će ga znati odakle, onaj s bijelim prsima, bez kaputa, i tiho šapnuo: — Daj potkovu i servijetu!
— Kakvu servijetupotkovu? — upitala ja Anuška, vrlo se iskusno pretvarajući. — Ne znam ni za kakvu servijetu.
Zar ste, građanine, pijani?
Bjeloprsi je tvrdim kao rukohvati autobusa i isto tako hladnim prstima, više ništa ne rekavši, stisnuo Anuškino grlo tako da je sasvim zaustavio prilaz zraka u njezine grudi. Kanta je ispala iz Anuškinih ruku na pod. Držeći neko vrijeme Anušku bez zraka, stranac bez kaputa skinuo je prste s njezina grla. Udahnuvši zrak, Anuška se nasmiješila.
— Ah, potkovicu? — progovorila je. — Ovaj čas! Znači — to je vaša potkova? A ja gledam, leži u servijeti, i namjerno sam je podigla da je netko ne uzme, a onda mu stavi soli na rep!
Kad je dobio potkovicu i servijetu, stranac se počeo klanjati Anuški, čvrsto joj stiskati ruku i marljivo zahvaljivati slijedećim izrazima, s jako izraženim stranim akcentom: — Najdublje sam vam zahvalan, madame. Meni je ta pot kovica draga kao uspomena. I dopustite da vam za to što ste je sačuvali uručim dvije stotine rubalja. — I on je odmah iz vadio iz džepa na prsluku novac i uručio ga Anuški.
Ona je očajnički se smiješeći samo uzvikivala: — Ah, najpokornije zahvaljujem! Mersi! Mersi!
Velikodušni stranac jednim je skokom preskočio cijeli niz stepenica, ali prije nego će sasvim nestati viknuo je odozdo ali bez akcenta: — Ti, stara vještice, ako još ikada budeš našla tuđu stvar, predaj je miliciji a ne skrivaj je pod pazuho!
Osjećajući u glavi zvonjavu i zbrku od svih događaja na stubištu, Anuška je još dugo, po inerciji, nastavila vikati: — Mersi! Mersi! Mersi! — ali stranca već dugo nije bilo.
Nije bilo ni automobila u dvorištu. Vrativši Margariti Wolandov poklon, Azazello se oprostio s njom, upitao da li udobno sjedi, a Hella se sočno izljubila s Margaritom, mačak je poljubio njezinu ruku, pratioci su mahnuli ru—. kom majstoru koji se nepomično i beživotno zavalio u kut sjedišta, mahnuli su vrani i odmah se rasplinuli u zraku, ne smatrajući potrebnim da se muče penjanjem po stepenicama. Vrana je upalila farove i kliznula kolima kroz vrata mimo čovjeka koji je namrtvo spavao na stepenicama. I farovi velikog crnog automobila nestali su među drugima u besanoj i bučnoj Sadovoj ulici.
Za jedan sat u podrumu male kućice u jednoj od Ar— batskih ulica, u prvoj sobi gdje je sve bilo onako kako jebilo prije strašne jesenje noći prošle godine, kraj stola, prekrivena baršunastim stolnjakom, ispod svjetiljke sa sje— nilom, kraj koje je stajala vaza s đurđicama, sjedila je Mar— garita i tiho plakala zbog proživljenog uzbuđenja i sreće.
Bilježnica, načeta plamenom, ležala je pred njom, a kraj nje se uzdizao kup nedirnutih bilježnica. Kućica je šutjela. U susjednoj maloj sobi ležao je majstor u dubokom snu na malom divanu, pokriven bolničkim ogrtačem. Njegovo je ravnomjerno disanje bilo bešumno.
