Gost je stavio ruku na srce, odbio da još jede, izjavio da je sit. Tada je Pilat napunio svoj pehar, gost je postupio isto tako. Obojica su odlili malo vina iz svojih čaša u tanjur s mesom i prokurator je glasno izrekao podižući čašu: — Za nas, za tebe, cezare, oče Rimljana, najdraži i naj bolji među ljudima!
Nakon toga su ispili vino, a crnci su sa stola odnijeli jestvine, ostavivši na njemu samo voće i vrčeve. Opet je pokretom prokurator udaljio sluge i ostao sa svojim gostom sam pod stupovima.
— Dakle — progovorio je tiho Pilat — što mi možete reći o raspoloženju u gradu?
On je nehotice okrenuo svoj pogled onamo gdje su za terasama vrta dogorjevali i stupovi i plosnati krovovi koje su pozlatile posljednje zrake sunca.
— Pretpostavljam, prokuratore — odgovorio je gost — da je raspoloženje u Jeršalajimu sada zadovoljavajuće.
— Može li se jamčiti da neredi više ne prijete? — Jamčiti se može — laskavo gledajući prokuratora odgovorio je gost — samo za jedno na svijetu — za moć ve likog cezara.
— Neka mu bogovi podare dug život — odmah je pri hvatio Pilat — i sveopći mir. — Zašutio je i nastavio: — Mi slite li da je sada moguće povući vojsku?
— Pretpostavljam da kohorta Munjevite legije može otići — odgovorio je gost i dodao: — Bilo bi dobro da na ra stanku prodefilira gradom.
— Vrlo dobra misao — odobravao je prokurator — pre kosutra ću je otpustiti a i sam ću otići i — kunem vam se pirom dvanaest bogova, larima se kunem — mnogo bih dao da to mogu učiniti već danas!
— Prokurator ne voli Jeršalajim? — dobroćudno je upi tao gost.
— Smilujte se — smiješeći se, uskliknuo je prokurator — nema beznadnijeg mjesta na zemlji. Ne govorim samo o prirodi — svaki put sam bolestan kad moramo ovamo do laziti — ali to je pola zla! Ali ovi praznici — magovi, čarob njaci, vračevi, horde bogomoljaca!… Fanatici, fanatici!
Koliko malo vrijedi taj mesija kojega su iznenada počeli očekivati ove godine! Svakog trenutka očekuješ da ćeš biti svjedokom najneugodnijeg krvoprolića… Cijelo vrijeme miješati vojske, čitati tužbe i klevete od kojih je k tome polovina napisana protiv tebe samoga! Priznajte, to je do sadno. O, da nema službe imperatoru!
— Da, ovdašnji su praznici teški — složio se gost.
— Iz sve duše želim da oni što prije svrše — energično je dodao Pilat. — Tako ću dobiti mogućnost da se konačno vratim u Cezareju. Vjerujte, ova grozna zgrada Herodova — prokurator je mahnuo rukom duž kolonade tako da je postalo jasno da govori o dvorcu — dovodi me do ludila!
Ne mogu noćiti u njoj. Svijet nije poznavao čudniju arhi tekturu!… Da, ali vratimo se na stvar. Prije svega, zar vas taj prokleti BarRabban ne zabrinjava?
Tada je gost bacio svoj osobiti pogled na prokurato— rov obraz. Ali je on s dosadom u očima gledao u daljinu, mršteći se i s gađenjem promatrajući dio grada koji je ležao pod njegovim nogama i tonuo u predvečerje. Ugasio se pogled gosta i njegovi su se kapci spustili. — Treba misliti da je Bar sada postao bezopasan kao janje — progovorio je gost i na okruglom licu pojavile su se boriće. — Njemu će sada biti neugodno buniti se.
— Suviše je poznat? — upitao je Pilat, podsmjehnuvši se.
— Prokurator, kao obično, pronicljivo shvaća pro blem.
— U svakom slučaju — zabrinuto je primijetio proku— rator, i tanki dugački prst s crnim kamenom na prstenu podigao se uvis — trebat će…
— O, prokurator može biti siguran — dok sam u Judeji Bar neće učiniti ni koraka a da mu netko ne ide za peta ma.
— Sada sam miran kao što sam uostalom uvijek mi ran dok ste ovdje.
— Prokurator je suviše dobar!
— A sada vas molim da mi nešto kažete o izvršenju kazne — rekao je prokurator.
— Što zapravo zanima prokuratora?
— Nije li bilo pokušaja gomile da izrazi negodovanje?
To je najvažnije, dakako.
— Nikakvih — odgovorio je gost.
— Vrlo dobro. Sami ste utvrdili da je smrt nastupila?
— Prokurator može u to biti siguran.
— A recite… jesu li im dali piti prije vješanja na stu pove?
— Da. Ali je on — gost je pritvorio oči — odbio da pije.
— Tko? — upitao je Pilat.
— Oprostite, hegemone! — uskliknuo je gost. — Nisam li spomenuo? HaNocri!
— Bezumnik! — rekao je Pilat i pravio grimase. Ispod njegova lijevog oka trgnula se žilica. — Umirati od sunča nih opekotina! Čemu da odbija nešto što mu pripada po zakonu! S kakvim je riječima odbio?
— On je rekao — opet pritvarajući oči, odgovorio je gost — da zahvaljuje i da ne okrivljuje što mu oduzimaju život.
— Koga? — prigušeno je upitao Pilat.
— To, on, hegemone, nije rekao… — Nije li pokušao nešto propovijedati u nazočnosti vojnika?
— Ne, hegemone, ovaj put nije bio rječit. Jedino što je rekao, jest to da među ljudskim porocima najglavnijim smatra kukavičluk.
— U povodu čega je to rekao? — čuo je gost iznenada napukli glas.
— To se nije moglo razumjeti. On se općenito ponašao čudnovato, kao, uostalom, uvijek.
— Po čemu čudnovato?
— Stalno je pokušavao pogledati u oči čas jednom čas drugom od onih koji su ga okruživali i cijelo se vrijeme smiješio nekakvim zbunjenim smiješkom.
— Više ništa? — upitao je hrapavi glas.
— Više ništa.
