Gost se iznenadio, — Vi mi zaista, prokuratore, niste ništa dužni.
— Kako da ne? Kad sam ulazio u Jeršalajim, sjećate li se, gomila prosjaka… još sam im htio baciti novac, ali ga nisam imao kod sebe, pa sam uzeo od vas.
— O prokuratore, to je sitnica!
— I sitnica treba da se sjetimo. — Tada se Pilat okre nuo, podigao plašt koji je ležao na naslonjaču iza njega, iz vadio je ispod njega kožnu vrećicu i pružio je gostu. Ovaj se naklonio dok ju je primao, i sakrio vrećicu pod plašt.
— Čekam — progovorio je Pilat — izvještaj o pokopu, a također i o slučaju Jude iz Kiriata, još ove noći, čujete li, Afranije, još noćas. Konvoju će biti dana naredba da me probude čim se pojavite. Čekam vas.
— Čast mi je — rekao je načelnik tajne službe i, okre— nuvši se, napustio balkon. Čulo se kako škripi mokri pi jesak pod njegovim nogama, zatim se začulo udaranje nje govih čizama po mramoru između lavova, zatim su se ot— kinule njegove noge, trup, a konačno je nestala i kapulja ča. Tek je tada prokurator opazio kako sunca više nema i kako je stigao sumrak.
Možda je upravo taj sumrak bio razlogom što se pro— kuratorova vanjština oštro promijenila. Kao da je naočigled ostario, zgrbio se, i osim toga postao nemiran.
Jednom se osvrnuo i nekako zadrhtao, bacivši pogled na prazni naslonjač na čijem je naslonu ležao plašt.
Približavala se praznična noć, večernje su sjene igrale svoju igru, i jamačno se umornu prokuratoru učinilo kako netko sjedi u praznu naslonjaču. Dopustivši sebi malodušnost — pomaknuvši plašt — prokurator ga je ostavio i počeo brzati po balkonu, čas tarući dlanove, čas prilazeći stolu i hvatajući pehar, čas se zaustavljajući s besmislenim pogledom uperenim u mozaik na podu kao da pokušava pročitati na njemu neka pismena.
Na današnji dan već ga je po drugi put uhvatila tuga.
Tarući sljepoočicu u kojoj je od jutarnje paklenske boli ostala tek tupa, mukla uspomena, prokurator se mučio da shvati što je povod njegovim duševnim mukama. I brzo je shvatio, ali je pokušao obmanuti sam sebe. Bilo mu je jasno da je danas nešto nepovratno propustio, i sada nastoji propušteno ispraviti nekakvim sićušnim i ništavnim, a najvažnije, zakašnjelim, postupcima. Njegova se obmana sastojala u tome što je prokurator nastojao uvjeriti sam sebe da ti sadašnji, večernji postupci nisu manje važni od jutarnjeg izricanja kazne. Ali je to prokuratoru slabo uspjevalo.
Zaokrenuvši jednom, on se naglo zaustavio i zazviždao.
Odgovarajući na zvižduk, u sumraku je odjeknuo duboki lavež, a iz vrta je skočio na balkon divovski pas oštrih ušiju i sive dlake, u ogrlici s pozlaćenim limenim privjescima. — Banga, Banga — tiho je kliknuo prokurator.
Pas se podigao na stražnje šape, a prednje je stavio na ramena svojemu gospodaru tako daga je skoro srušio na pod, i liznuo njegov obraz. Prokurator je sjeo u naslonjač.
Banga je isplažena jezika i ubrzana disanja legao kraj gospodarevih nogu, a radost je u psećim očima značila da je prestala oluja, jedina stvar na svijetu koje se plašio ovaj inače neustrašivi pas, a također i to da je on opet ovdje, kraj čovjeka kojeg je volio, poštovao i smatrao najmoćnijim na svijetu, i zahvaljujući kojemu je i sama sebe smatrao privilegiranim bićem, uzvišenim i osobitim.
Ali kad je legao kraj nogu, ni ne gledajući svojega gospodara, već motreći vrt na koji se spuštalo veče, pas je odmah shvatio da je njegova gospodara sustigla nesreća.
Zbog toga je promijenio svoj položaj, podigao se, prišao sa strane, i svoje prednje šape i glavu stavio na prokuratorova koljena, uprljavši skutove plašta mokrim pijeskom.
Vjerojatno su Bangini pokreti trebali da znače kako on tješi svoga gospodara i spreman je da nesreću dočeka zajedno s njime. To je pokušao da izrazi očima koje je okrenuo prema gospodaru i ušima koje je naćulio u čitavoj njihovoj oštrini. Tako su obojica, pas i čovjek koji su se uzajamno voljeli, dočekali prazničnu noć na balkonu.
U to je vrijeme prokuratorov gost imao velikih briga.
Napustivši gornju terasu vrta pred balkonom, stepeništem se spustio na slijedeću vrtnu terasu, skrenuo udesno i dospio tako do kasarni koje su bile smještene na teritoriju dvorca. U kasarnama su imale svoj stan one dvije centurije koje su zajedno s prokuratorom došle na praznike u Jeršalajim, a također i prokuratorova tajna straža kojom je zapovijedao upravo taj gost. Gost je proveo u kasarnama kratko vrijeme, ne više od deset minuta, ali su poslije tih desetak minuta iz kasarnskoga dvorišta izišla dvoja kola natovarena oruđem za iskapanje rovova i bačvom vode. Zaprege je pratilo petnaest ljudi u sivim plaštevima, na konjima. U njihovoj su pratnji zaprege izišle iz dvorca kroz stražnja vrata, krenule smjerom prema zapadu, izišle kroz vrata u gradskim zidinama i krenule stazom najprije na Betlehemski put, a zatim njime prema sjeveru, stigle su do raskršća kraj Hebronskih vrata i tada vozile daljejafskom cestom, kojom je danju kretala povorka s osuđenicima. U to je vrijeme već bilo tamno i na horizontu se pojavio mjesec.
