Uskoro nakon što su otišle zaprege s pratećim odredom, odjahao je s teritorija dvorca također prokuratorov gost koji se bio presvukao u tamni iznošeni hiton. Gost se nije uputio izvan grada, već u grad. Kroz neko vrijeme moglo ga se vidjeti kako prilazi Antonijevoj tvrđavi, koja se nalazila na sjeveru i u neposrednoj blizini velikoga hrama. U tvrđavi se gost također nije dugo zadržao, a zatim je njegov trag zapažen u Donjem gradu, u njegovim vijugavim i zamršenim ulicama. Ovamo je gost stigao jašeći već na mazgi.
Dobro poznavajući grad gost je lagano pronašao ulicu koja mu je bila potrebna. Zvala se Grčka ulica, jer se u njoj nalazilo nekoliko grčkih dućana, među njima jedan u kojemu su se prodavali sagovi. Upravo je kod toga dućana gost zaustavio svoju mazgu, sišao je i privezao je za obruč kraj vrata. Dućan je već bio zatvoren. Gost je ušao kroz vratašca koja su se nalazila kraj ulaza u dućan, i dospio je u maleno četvrtasto dvorište koje je bilo okruženo stajama. Skrenuvši u dvorištu iza ćoška, gost se našao kraj kamene terase stambene kuće, koju je obavio bršljan, i osvrnuo se oko sebe. I u kućici i u stajama vladao je mrak, još nisu bili upalili svjetla. Gost je tiho pozvao: — Nizo!
Na ovaj su zov zaškripjela vrata, i u večernjem polumraku na terasi se pojavila mlada žena bez vela.
Nagnula se preko ograde, bojažljivo motreći i u želji da sazna tko je došao. Prepoznavši došljaka, ljubazno mu se nasmiješila, kimnula glavom, mahnula rukom.
— Jesi li sama? — tiho je grčki upitao Afranije.
— Sama sam — šapnula je žena na terasi — muž je uju tro otputovao u Cezareju — tu se žena osvrnula prema vra tima i šaptom dodala: — ali je sluškinja kod kuće. — Tada je učinila gestu koja je značila — «uđite». Afranije se osvr nuo i stupio na kamene stepenice. Poslije toga i žena i on nestali su u kućici.
Kod te je žene Afranije boravio već sasvim kratko, nikako više od pet minuta. Nakon toga napustio je kuću iterasu, spustio kapuljaču niže na oči i izišao na ulicu. U kućama su u to vrijeme već palili svjetla, pretpraznična gužva još je bila velika, pa se Afranije na svojoj mazgi izgubio u bujici prolaznika i konjanika. Dalji njegov put nikome nije poznat.
Žena se pak, koju je Afranije zvao «Niza», čim je ostala sama, počela presvlačiti u velikoj žurbi. Ali koliko joj god bilo teško pronaći u mračnoj sobi stvari koje je trebala, svjetiljke nije upalila i sluškinju nije pozvala. Tek kad se bila spremila i preko glave prebacila tamni veo, u kućici se začuo njen glas: — Ako me tkogod bude tražio, reci da sam otišla u goste Enanti.
Čulo se gunđanje stare sluškinje u mraku: — Enanti? Uvijek ta Enanta! Ta zabranio ti je muž da odlaziš k njoj! Svodilja je ta tvoja Enanta! Reći ću mužu…
— Hajde, hajde, hajde, šuti — javila se Niza i poput sje ne kliznula iz kućice. Nizine su sandale odjeknule na ka menim pločama u dvorištu. Sluškinja je gunđajući zatvo rila vrata na terasu. Niza je napustila svoju kuću.
U isto vrijeme iz druge uličice u Donjem gradu, vijugave uličice koja je stepenasto silazila prema jednome od gradskih ribnjaka, iz vratašca neugledne kuće koja je svojom slijepom stranom gledala na uličicu, a prozorima na dvorište, izišao je mladić s pomno podrezanom bradicom i u bijelom kefiju što je padao na ramena, u novom prazničnom plavom taliru s kičicama i u novim škripavim sandalama. Ljepotan grbava nosa, udešen za veliki praznik, hodao je pun snage i mimoilazio prolaznike koji su žurili kući svečanoj trpezi, gledajući kako se pale, jedno za drugim, svjetla u prozorima. Mladić je kretao putem koji je vodio mimo tržnice prema dvorcu prvosvećenika Kaife, što je bio smješten na podnožju hramskog brežuljka.
Za neko vrijeme moglo ga se vidjeti kako ulazi kroz vrata Kaifina dvorišta. A poslije nekog vremena — kako napušta to dvorište.
Nakon posjeta dvorcu, u kojemu su već svjetlucale uljanice i baklje, u kojemu je već vladala praznična užurbanost, mladić je pošao još bodrije, još radosnije i požurio u Donji grad. Na uglu gdje se ulica ulijevala u trg, u vrevii gužvi njega je mimoišla lepršava žena pod crnim velom, navučenim do očiju, koja je hodala kao da pleše. Prolazeći kraj mladića, ova je žena na trenutak podigla veo naviše, pogledala mladića, ali ne samo da nije usporila korak nego ga je ubrzala kao da se pokušava sakriti pred onim kojega je mimoišla.
Mladić ne samo da je primijetio ženu, ne, on ju je i prepoznao, a prepoznavši zadrhtao, zaustavio se, gledajući u nedoumici u njezina leđa, i odmah se bacio u potjeru za njom. Gotovo oborivši nekakvog prolaznika s krčagom u ruci, mladić je dostigao ženu i teško dišući od uzbuđenja doviknuo joj: — Niza!
Žena se okrenula, zažmirila, na njenom se licu pokazala hladna ljutnja i ona je suho odgovorila grčki: — Ah, to si ti, Judo? Nisam te odmah prepoznala. Uo stalom, to je dobro. Kod nas se kaže da će taj koga nisu prepoznali postati bogat…
Uzbuđen tako da mu je srce stalo poskakivati kao ptica pod crnim velom, Juda je upitao isprekidanim šaptom, pazeći da prolaznici ne čuju: — Kamo ideš, Nizo?
