— A zašto bi to htio znati? — odgovorila je Niza, uspo— rivši korak i oholo gledajući Judu.
Tada su se u Judinom glasu začule neke dječje intonacije, on je smeteno prošaputao: — Ali kako… Pa mi smo se dogovorili… Htio sam doći k tebi, rekla si da ćeš večeras biti kod kuće…
— Ah, ne, ne, — odgovorila je Niza i hirovito naprćila donju usnu, zbog čega se Judi učinilo da je njeno lice, naj ljepše lice koje je on ikada u životu vidio, postalo još ljep še — postalo mi je dosadno. Vi imate praznik, a što da ja radim? Da sjedim i slušam kako uzdišeš na terasi? I da se još k tome bojim da će sluškinja njemu sve reći? Ne, ne, odlučila sam da odem izvan grada slušati slavuje.
— Kako izvan grada?… — upitao je zbunjeni Juda. — Sama?
— Dakako sama — odgovorila je Niza.
— Dopusti mi da te pratim — zadahtano je zamolio Juda. Njegove su se misli zbrkale, zaboravio je sve na svijetu i gledao je molećivim očima u plave oči Nizine koje su se sada činile crnima.
Niza nije ništa odgovorila i ubrzala je korak.
— Zašto šutiš, Nizo? — tugaljivo je upitao Juda, ravna jući svoj korak prema njenom.
— Zar mi neće s tobom biti dosadno? — odjednom je upitala Niza i zaustavila se. Sada su se Judine misli sasvim smiješale.
— No, dobro — smekšala se konačno Niza — pođimo.
— A kamo, kamo?
— Pričekaj… uđimo u ovo dvorište i dogovorimo se, inače se bojim da će me netko od znanaca vidjeti s tobom, a zatim reći mužu da sam bila s ljubavnikom na ulici.
I tada je nestalo s trga Niže i Jude, oni su se došap— tavali u veži nekog dvorišta.
— Pođi u maslinik — šaptala je Niza, stavljajući veo na oči i krijući se od nekog čovjeka koji je s vedrom ulazio u vežu — u Getsemaniju, za Kedronom, jesi li shvatio?
— Da, da, da…
— Ja idem naprijed — nastavila je Niza — ali ti ne idi za mojim petama, nego se odijeli od mene. Ja ću otići napri jed… Kad prijeđeš potok… znaš li gdje je spilja?
— Znam, znam…
— Pođi mimo preše za masline i zaokreni do spilje.
Bit ću tamo. Ali ne smiješ odmah ići za mnom, strpi se, pričekaj ovdje — s ovim riječima Niza je otišla iz veže kao da i nije razgovarala s Judom.
Juda je stajao neko vrijeme sam, nastojeći da sabere odbjegle misli. Među njima bila je i misao kako će objasniti svoje odsustvo za prazničnim stolom kod rodbine. Juda je stajao i smišljao nekakvu laž, ali u uzbuđenju nije ništa kako treba smislio ni pripremio, nego je polagano izišao iz veže.
Sada je promijenio svoj put, više nije krenuo u Donji grad nego je zaokrenuo natrag prema Kaifinom dvorcu.
Praznik je već ušao u grad. Oko Jude svjetiljke su treperile u prozorima, već su se čule i molitve. Zakašnjeli prolaznici gonili su po kaldrmi magarce, podbadali ih, vikali. Noge su same nosile Judu, i on nije primijetio kako su mimonjega prošle strašne Antonijeve kule obrasle mahovinom, on nije čuo zvuk truba u tvrđavi, nije se osvrtao na konjaničku rimsku patrolu s bakljom koja je nemirnim svjetlom obasjala njegov put. Kad je prošao mimo kule, Juda se okrenuo i vidio da su se iznad hrama u velikoj visini upalila dva ogromna petokraka svijećnjaka. Ali i njih je Juda vidio mutno. Njemu se učinilo da se iznad Jeršalajima upalilo deset uljanica, neviđene veličine, koje su se natjecale s jedinom uljanicom koja se sve više dizala nad Jeršalajimom — s mjesecom. Sada se Jude nije više ništa ticalo, žurio je prema Getsemanskim vratima, htio je što prije napustiti grad. Ponekad mu se pričinjalo da sprijeda, među leđima i licima prolaznika, promiče lepršavi lik koji ga vodi za sobom. Ali je to bila obmana.
Juda je znao da ga je Niza prilično pretekla. Juda je trčao mimo mjenjačnica i konačno dospio do Getsemanskih vrata. Pred njima se, plamteći od nestrpljenja, ipak morao zaustaviti. U grad su ulazile deve, za njima je ušla vojnička sirijska patrola, koju je Juda u mislima prokleo…
Ali sve ima svoj kraj. Nestrpljivi Juda bio je već iza gradskih zidina. S lijeve strane Juda je vidio maleno groblje, kraj njega — nekoliko prugastih šatora bogomoljaca. Kad je presjekao prašnjavu cestu, obasjanu mjesečinom, Juda se uputio prema Kedronskom potoku s ciljem da se prebaci preko njega. Voda je tiho žuborila pod Judinim nogama. Preskačući s kamena na kamen, on se konačno dočepao suprotne getsemanske obale i s velikom radošću vidio da je cesta kraj vrtova pusta.
Nedaleko su se već vidjela polurazrušena vrata maslinika.
Poslije zagušljivog grada Judu je iznenadio omamljujući miris proljetne noći. Iz vrta je kroz ogradu dopro val mirisa mirte i bagrema s getsemanskih poljana.
Vrata nije nitko čuvao, kod njih nikoga nije bilo, i za nekoliko časaka Juda je već trčao pod tajanstvenom sjenom velikih raskošnih maslina. Put je vodio u goru.
Juda se uspinjao teško dišući, ponekad upadajući iz tame na išarane mjesečinaste sagove koji su ga podsjetili na sagove koje je vidio u dućanu ljubomornog Nizinog muža.
