Dvorac Heroda Velikog nije nimalo sudjelovao u svečanosti pashalne noći. U pomoćnim prostorijama dvorca, okrenutim na jug, gdje su se smjestili časnici rimske kohorte i legat legije, svijetlile su svjetiljke, tamo se osjećalo neko kretanje i život. Prednji, glavni dio, gdje je bio jedini i nezadovoljni stanovnik dvorca — prokurator, — sav kao da je, sa svim svojim stupovima i zlatnim kipovima, oslijepio pod jarkom mjesečinom. Unutar dvorca vladali su mrak i tišina. A unutra, kako je govorio Afraniju, prokurator nije htio ući. On je zapovjedio da mu postelju spreme na balkonu, tamo gdje je ručao i jutros vršio istragu. Prokurator je legao na pripravljenu ležaljku, ali san nije htio da mu dođe na oči. Ogoljeli mjesec visio je visoko na čistom nebu, i prokurator nije skidao očiju s njega u toku nekoliko sati.
Nekako u ponoć, san se napokon smilovao prokura— toru. Grčevito zijevnuvši, prokurator je rastvorio i odbacio plašt, skinuo s košulje remen, na kojemu je bio čelični nož u koricama, stavio ga u naslonjač kraj ležaljke, skinuo sandale i ispružio se. Banga se odmah podigao k njemu na postelju i legao kraj njega, glavom uz glavu, i prokurator je, stavivši ruku na njegov vrat, napokon zatvorio oči. Tek tada je zaspao i pas.
Ležaljka je bila u polutami, skrivena od mjeseca stupom, ali se od stepenica k postelji provlačila mjesečeva zraka. I tek što je prokurator izgubio vezu sa svime što je bilo oko njega u stvarnosti, on je odmah krenuo po svijet— lome putu i krenuo po njemu gore, ravno prema mjesecu.
On se čak u snu nasmijao od sreće, tako je sve bilo lijepo i neponovljivo na prozirnom plavom putu. Išao je u pratnji Bange, a kraj njega je hodao lutajući filozof.
Prepirali su se o nečem vrlo složenom i važnom, u čemu nitko od njih nije mogao pobijediti drugoga. Oni se ni u čemu nisu slagali i zbog toga je njihov spor bio posebno zanimljiv i nije se mogao dokrajčiti. Razumije se samo po sebi da se današnje izvršenje kazne pokazalo kao najčišći nesporazum: ta evo filozofa koji je izmislio tako nevjerojatno apsurdnu stvar kao što je da su svi ljudi dobri — on je išao kraj njega, znači, on je bio živ. I, dakako, strašno bi bilo i pomisliti da se takvog čovjeka može kazniti. Kazne nije bilo! Nije bilo! Eto u čemu je ljepota tog putovanja po mjesečevim stepenicama.
Slobodnog vremena bilo je napretek, a oluja će doći tek predvečer, i kukavičluk je bez sumnje jedan od najstrašnijih poroka. Tako je govorio Ješua HaNocri. Ne, filozofe, ne slažem se: to jest najstrašniji porok!
Evo, na primjer, nije bio kukavica sadašnji prokura— tor Judeje a bivši tribun u legiji, tada, u Djevičanskoj dolini, kad gnjevni Germani samo što nisu izjeli ŠtakorašaVelikana. Ali, molim vas, filozofe! Zar je moguće da vi s vašim umom dopuštate misao da će zbog čovjeka koji je izvršio zločin protiv cezara, uništiti svoju karijeru prokurator Judeje?
— Da, da… — stenjao je i jecao u snu Pilat.
Dakako, uništit će. Ujutro još ne bi bio uništio, a sada, noću, izvagavši sve, spreman je uništiti. Ići će na sve da bi spasio od kazne ludog maštaoca i liječnika, odlučno ni zbog čega krivog.
— Mi ćemo odsada biti uvijek zajedno — govorio mu je u snu odrpani filozoflutalica, koji je iz nepoznatih ra zloga stao na put Konjanika zlatnog koplja. Gdje je jedan, znači da će tu biti i drugi! Kad će spomenuti mene, odmah će spomenuti i tebe! Mene, nahoče, sina nepoznatih rodi telja, i tebe, sina kraljazvjezdoznanca i mlinareve kćeri, ljepotice Pile.
— Da, nemoj zaboraviti, spomeni se mene, zvjezdo— znančeva sina — molio je u snu Pilat. I nakon što je prosjak iz EnSarida koji je išao kraj njega kimnuo u znak obeća nja, okrutni prokurator Judeje od radosti je plakao i smi jao se u snu.
Sve je to bilo dobro, ali je to užasnije bilo buđenje he— gemonovo. Banga je zarežao na mjesec, i klizavi, kao da je namazan uljem, plavi put nestao je ispod prokuratora.
Otvorio je oči i prvo čega se sjetio bilo je da je kazna izvršena. A prvo, što je učinio prokurator bila je uobičajena gesta kojom je dohvatio Banginu ogrlicu, zatim je bolesnim očima počeo tražiti mjesec i vidio da je ovaj otišao malo u stranu i posrebrio se. Njegovo svjetlo prekidalo je neugodno, nemirno svjetlo koje je na samom balkonu treperilo pred očima. U rukama centuriona Štakoraša plamsala je i dimila se baklja. On je sa strahom i srdžbom gledao opasnu životinju koja se spremala na skok.
— Ne dirati, Banga — rekao je prokurator bolesnim glasom i kašljucnuo. Zaslanjajući se od plamena rukom, nastavio je: — Ni noću ni uz mjesečinu nemam mira! O bo govi! Vi također imate tešku dužnost, Mark. Vojnike mučite…
S najvećim zaprepaštenjem gledao je Mark prokura— tora i ovaj je došao k sebi. Da bi izgladio nepotrebne riječi izrečene u snenu stanju, prokurator je rekao: — Nemojte se uvrijediti, centurione. Moj je položaj, ponavljam, još teži. Što želite?
— Došao je k vama načelnik tajne službe — mirno je iz— vjestio Mark.
