— Zovite ga, zovite ga — čisteći grlo kašljem naredio je prokurator i stao bosim nogama tražiti sandale. Plamen je zaplesao na stupovima, zazvonile su centurionove čizme na mozaiku. Centurion je otišao u vrt.
— Ni uz mjesečinu nemam mira — škripnuvši zubima sam sebi rekao je prokurator.
Na balkonu se na centurionovu mjestu pojavio čovjek u kapuljači.
— Banga, ne dirati — tiho je rekao prokurator i priti snuo pseći potiljak.
Prije nego li će početi da govori, Afranije se po svom običaju osvrnuo i otišao u sjenu, i uvjerivši se da osim Bange nema nikog suvišnog na balkonu, tiho rekao: — Molim da me predate sudu, prokuratore. Imali ste pravo. Nije mi uspjelo da zaštitim Judu iz Kiriata, njega su zaklali. Molim sud i ostavku.
Afraniju se učinilo da ga gledaju četiri oka: pseće i vučje.
Afranije je izvadio ispod grčkog plašta kesu sa zgruša— nom krvlju, zapečaćenu s dva pečata.
— Eto tu su kesu s novcem podmetnuli ubojice u dom prvosvećenika. Krv na toj kesi — krv je Jude iz Kiriata. — Koliko ima u njoj, baš me zanima? — upitao je Pilat nagnuvši se nad kesu.
— Trideset tetradrahmi.
Prokurator se podsmjehnuo i rekao: — Malo.
Afranije je šutio.
— Gdje je ubijeni?
— To ne znam — s mirnim dostojanstvom odgovorio je čovjek koji se nikada nije rastajao sa svojom kapuljačom — danas ujutro počet ćemo istragu.
Prokurator je zadrhtao, ostavio remen na sandali koji nikako nije mogao zategnuti.
— Ali vi sigurno znate da je ubijen?
Na to je prokurator dobio suhi odgovor — Ja sam, prokuratore, već petnaest godina na radu u Judeji. Počeo sam službu kod Valerija Grata. Ne moram baš vidjeti truplo da bih mogao reći je li čovjek ubijen, i ja vam evo javljam da je čovjek koga su zvali Judom iz Ki— riata, prije nekoliko sati zaklan.
— Oprostite mi, Afranije — odgovorio je Pilat — nisam se još probudio kako treba, zbog toga sam ono i rekao.
Spavam slabo — prokurator se podsmjehnuo — i cijelo vri jeme vidim u snu mjesečev trak. Smiješno, zamislite, kao da šetam po tom mjesečevom traku… Dakle, htio bih znati vaše pretpostavke o toj stvari. Gdje ćete ga tražiti?
Sjednite, načelnice tajne službe.
Afranije se poklonio, pritegao naslonjač bliže krevetu i sjeo zvecnuvši mačem.
— Spremam se da ga tražim nedaleko od preše za masline u Getsemanskom vrtu.
— Tako, tako. A zašto upravo tamo?
— Hegemone, prema mom mišljenju, Juda nije ubijen u samom Jeršalajimu niti negdje daleko od njega, ubijen je kraj Jeršalajima.
— Smatram vas jednim od istaknutih znalaca svoga posla. Ne znam, uostalom, kako stoji stvar u Rimu, ali u kolonijama vama nema ravnog… Objasnite mi zašto?
— Ni u kakvom slučaju ne dopuštam primisao — govo— n o je tiho Afranije — da bi se Juda predao u ruke neka kvim sumnjivim ljudima na području grada. Na ulici se nemože nekoga zaklati potajno. Znači, netko ga je morao namamiti nekamo u podzemlje. Ali, njega je već naša služba tražila u Donjem gradu, i nedvojbeno da bi ga tu i našla.
Ali njega nema u gradu, to vam jamčim. Ako bi ga pak ubili daleko od grada, paketić s novcima ne bi mogao biti podmetnut tako brzo. Ubijen je u okolici grada. Spretno su ga namamili izvan grada.
— Ne shvaćam na koji je to način bilo moguće učiniti.
— Da, prokuratore, to je najteže pitanje u cijeloj stvari, a ja ni sam ne znam hoće li mi uspjeti da ga riješim.
— Stvarno, zagonetka! Za praznične večeri vjernik od lazi iz nepoznatog razloga izvan grada, napustivši prazni čnu trpezu, i tamo gine. Tko i čime ga je mogao odmami— ti? Nije li to učinila žena? — odjednom je nadahnuto upitao prokurator.
Afranije je odgovarao mirno i uvjerljivo: — Nikako, prokuratore. Ta je mogućnost isključena.
Treba zaključivati logično. Tko je bio zainteresiran za umorstvo Jude? Nekakvi skitnički maštaoci, nekakva družba u kojoj prije svega nije bilo nikakvih žena. Da bi se čovjek oženio, prokuratore, nužan je novac, da bi se na svijet donio čovjek također je potreban novac, ali da bi se zaklalo čovjeka uz pomoć žene potreban je vrlo veliki no vac, a skitnice takav ne posjeduju. U tom poslu nije bilo žena, prokuratore. Štoviše, mogu reći da takvo objašnje nje ubojstva može samo zamesti trag, smetati istrazi i zbu niti mene samog.
— Uviđam da ste u pravu, Afranije — govorio je Pilat — samo sam dopustio sebi izreći svoju pretpostavku.
— Ona je, jao, kriva, prokuratore.
— Ali što je, što je onda? — uskliknuo je prokurator, upiljivši se s pohlepnom radoznalošću u Afranijevo lice.
— Pretpostavljam da je to sve isti novac.
— Zanimljiva misao! Ali tko mu je i zašto mogao po nuditi novac noću izvan grada?
— O ne, prokuratore, nije tako. Jedina je moja pret postavka, ako je neistinita, onda drugih objašnjenja ne na lazim — Afranije se prignuo bliže k prokuratorovom uhu: — Juda je htio sakriti novac na tajnom, samo njemu zna nom mjestu. — Vrlo pronicljivo objašnjenje. Tako se vjerojatno sve i dogodilo. Sada vas razumijem: njega nisu odmamili ljudi nego njegova vlastita misao. Da, da, tako je to.
— Tako je. Juda je bio nepovjerljiv. Skrivao je novac pred ljudima.
