— Da, rekli ste, u Getsemaniji. A zašto ga kanite upra vo tamo tražiti, to, priznajem, ne shvaćam.
— O, prokuratore, to je od svega jednostavnije. Nitko neće skrivati novac na putovima, na otkrivenim i pustim mjestima. Juda nije bio ni na putu za Hebron ni na putu za Betaniju. Morao je biti na zaštićenom, osamljenom mjestu s drvećem. To je tako jednostavno. A mnogo takvih mjesta, osim Getsemanije, kraj Jeršalajima nema. Nije mo gao daleko otići.
— Potpuno ste me uvjerili. Dakle, što da se sada radi?
— Odmah ću početi tražiti ubojice koji su pratili Judu izvan grada, a sam ću istovremeno, kako sam vam već iz javio, poći pred sud.
— Zašto?
— Moja zaštitnica ga je izgubila sinoć na tržnici nakon što je napustio Kaifin dvorac. Kako se to dogodilo, ne mam pojma. To se još nije desilo u mom životu. Bio je nadziran odmah poslije našeg razgovora. Ali na području tržnice on se nekamo prebacio, učinio je tako čudnu pet lju da se izgubio bez traga.
— Tako. Izjavljujem kako ne smatram potrebnim da vam se sudi. Učinili ste sve što ste mogli, i nitko na svijetu — prokurator se nasmiješio — ne bi mogao učiniti više od vas! Kaznite agente koji su izgubili Judu. Ali, ni u tom slu čaju ne bih želio, upozoravam vas, da kazna bude imalo stroga. Na kraju krajeva, učinili smo sve u brizi za tog nit kova!
— Da! Zaboravio sam upitati — prokurator je protrljao čelo — kako im je uspjelo da podmetnu novac Kaifi?
— Vidite li, prokuratore… To nije osobito složeno.
Osvetnici su prišli pozadini Kaifina dvorca, tamo gdje uli ca nadvisuje stražnje dvorište. Prebacili su zavežljaj preko ograde.
— S bilješkom? — Da, upravo tako kako ste pretpostavljali, prokurato— re. Da, uostalom — tada je Afranije skinuo pečat sa zavež ljaja i pokazao njegov sadržaj Pilatu.
— Zaboga, što radite Afranije, ta pečat je, vjerojatno, hramski.
— Prokuratoru se ne pristoji da uznemirava sebe tim pitanjem — odgovorio je Afranije, zatvarajući zavežljaj.
— Zar vi imate sve pečate? — nasmijavši se upitao je Pilat.
— Drukčije ne može biti, prokuratore — bez ikakva smijeha, vrlo okrutno odgovorio je Afranije.
— Mogu zamisliti što je bilo kod Kaife!
— Da, prokuratore, to je izazvalo vrlo veliko uzbuđe nje. Mene su odmah pozvali.
Čak se u polutami vidjelo kako blistaju Pilatove oči.
— To je zanimljivo, zanimljivo…
— Imam smjelosti da niječem, prokuratore, to je bilo vrlo nezanimljivo. Najdosadnija i najzamornija stvar. Na moje pitanje je li nekome isplaćivan novac u Kaifinu dvor cu, meni su kategorički rekli da toga nije bilo.
— Ah tako? Pa što se može, nisu isplatili, znači, nisu isplatili. Tim će teže biti pronaći ubojice.
— Upravo tako, prokuratore.
— Da, Afranije, eto što mi je iznenada palo na pamet: nije li on počinio samoubojstvo?
— O ne, prokuratore — od čuđenja čak se zavalivši u naslonjaču, odgovorio je Afranije — oprostite, ali to je pot puno nevjerojatno!
— Ah, u tom je gradu sve vjerojatno! Spreman sam kladiti se da će kroz najkraće vrijeme glasine o tome proći cijelim gradom.
Tada je Afranije upiljio pogled u prokuratora, razmislio i odgovorio: — Možda, prokuratore.
Prokurator se, očito, nije mogao rastati od pitanja ubojstva čovjeka iz Kiriata, iako je sve bilo jasno, pa je upitao čak nekako sanjalački: — Htio bih vidjeti kako je ubijen.
— Ubijen je vrlo umješno, prokuratore — odgovorio je Afranije, pogledavši prokuratora pomalo ironično. — Odakle znate?
— Izvolite svratiti pozornost na kesu, prokuratore — odgovorio je Afranije — jamčim da je Judina krv potekla potokom. Imao sam u svom vijeku prilike vidjeti ubijene, prokuratore!
— Onda on, dakako, neće uskrsnuti?
— Ne, prokuratore, uskrsnut će — odgovorio je Afrani je, smiješeći se filozofski — kad će truba Mesije, kojeg ovdje čekaju, zatrubiti nad njim. Ali prije toga neće uskrsnuti!
— Dosta, Afranije, to je pitanje jasno. Prijeđimo na pokop.
— Kažnjenici su pokopani, prokuratore.
— Afranije, bio bi zločin da vas predam sudu. Dostojni ste najviše nagrade. Kako je bilo?
Afranije je počeo pripovijedati: u vrijeme dok se bavio pitanjem Jude, četa tajne straže kojom je rukovodio njegov pomoćnik, otišla je na brežuljak čim je nastupila večer. Jedno tijelo nije pronašla na vrhu. Pilat je zadrhtao, hrapavo rekao: — Ah, kako to nisam predvidio!…
— Ne vrijedi da se uznemirujete, prokuratore — rekao je Afranije i nastavio pripovijedati: — Tijela Dismasa i Hes— tasa kojima su grabežljivice iskljuvale oči, digli su i odmah se bacili na traženje trećeg tijela. Našli su ga u vrlo kratko vrijeme. Neki čovjek…
— Levi Matej — nije upitno nego prije potvrdno rekao Pilat.
— Da, prokuratore.. Levi Matej se krio u pećini na sjevernoj padini Ćelave gore, čekajući tamu. Golo tijelo Je— šue HaNocrija bilo je s njim. Kad je straža ušla u pećinu s bakljom, Levi je pao u očaj i gnjev. Vikao je da nije iz vršio nikakav zločin i da svaki čovjek prema zakonu ima pravo da sahrani kažnjenog zločinca ako to želi. Levi Ma tej govorio je da se neće rastati s ovim tijelom. Bio je uz buđen, vikao je nešto nesuvislo, čas je molio, čas prijetio i proklinjao…
