A k nama ste bili dovezeni u gaćama. Međutim, niste na mjeravali odavle otići u stan, iako sam vam to uzgred spo menuo. Dalje slijedi Poncije Pilat… i gotovo!Tada se s Ivanom Nikolajevičem dogodilo nešto čudno. Njegova volja kao da se rascijepila i on je osjetio da je slab i da mu je potreban savjet.
— Pa što da radim? — upitao je, ovaj put već neodlu čno.
— Odlično! — odazvao se Stravinski. — To je najpamet nije pitanje. Sada ću vam reći što se zapravo s vama do godilo. Jučer vas je netko jako uplašio i zbunio pričama o Ponciju Pilatu i ostalom. I vi ste, iznervirani, razdraženi čovjek, krenuli gradom pričajući o Ponciju Pilatu. Pot puno prirodno što vas drže luđakom. Vaš je spas sada samo u jednom — u potpunom mirovanju. I za vas je pri jeko potrebno da ostanete ovdje.
— Ali njega se mora uhvatiti! — molećivo je uskliknuo Ivan.
— Dobro, ali zašto da vi sami trčite? Iznesite na papir sve svoje sumnje i optužbe protiv tog čovjeka. Ništa nije jednostavnije nego poslati vašu prijavu kamo treba, i ako je, kako vi pretpostavljate, riječ o zločincu, sve će se ob jasniti vrlo brzo. Samo uz jedan uvjet: ne naprežite glavu i nastojte manje misliti o Ponciju Pilatu. Koješta se može napričali! Ne treba svemu vjerovati!
— Razumio sam! — odlučno je izjavio Ivan. — Molim da mi date papir i pero.
— Dajte papir i kratku olovku — naredio je Stravinski debeloj ženi, a Ivanu je rekao: — Ali vam savjetujem da da nas ne pišete.
— Ne, ne, još danas, svakako još danas! — uznemireno je povikao Ivan.
— Pa dobro. Samo ne naprežite mozak. Ako ne uspije danas, uspjet će sutra.
— On će uteći!
— O ne — uvjereno se suprotstavio Stravinski — on ni kamo neće uteći, garantiram. I zapamtite da će vam se ov dje kod nas pružiti sva moguća pomoć, a bez nje vam neće ništa uspjeti. Čujete li me? — iznenada je značajno upitao Stravinski i obuhvatio ruke Ivana Nikolajeviča. Uzevši ih u svoje, on je dugo, netremice gledajući Ivanu u oči, po navljao: — Mi ćemo vam ovdje pomoći… čujete li me? Mićemo vam ovdje pomoći… vi ćete osjetiti olakšanje.
Ovdje je tiho, sve je mirno… mi ćemo vam ovdje pomoći… Ivan Nikolajevič neočekivano je zijevnuo, izraz njegova lica se smekšao.
— Da, da — rekao je tiho.
— Odlično! — po svom običaju završio je razgovor Stra— vinski i digao se: — Do viđenja! — Stisnuo je Ivanu ruku i već kod izlaska okrenuo se bradonji i rekao: — Da, poku šajte s kisikom… i s kupkama.
Za nekoliko časaka kraj Ivana nije više bilo ni Stravin— skog ni pratnje. Iza rešetke na prozoru blistala je na podnevnom suncu radosna i proljetna borova šuma na drugoj obali, a nešto bliže ljeskala se rijeka.
Nikanor Ivanovič Bosoj, predsjednik stambene zajednice kuće br. 302bis u Sadovoj ulici u Moskvi, gdje je živio pokojni Berlioz, bio je u strašnim brigama počev od prošle noći, od srijede na četvrtak.
U ponoć, kako već znamo, došla je u kuću komisija u kojoj je sudjelovao Želdibin, pozvala Nikanora Ivanoviča, saopćila mu o pogibiji Berlioza i zajedno s njim krenula u stan br. 50.
Tamo su zapečaćeni rukopisi i stvari pokojnika. Ni Grunje, dvorkinje, ni lakomislenog Stjepana Bogdanoviča u to vrijeme u stanu nije bilo. Komisija je izjavila Nikano— ru Ivanoviču da će pokojnikove rukopise uzeti radi sređivanja, da njegov dio stana, to jest tri sobe (kabinet, gostinjska soba i blagovaonica bivše draguljarice) prelazi u nadležnost stambene zajednice, a stvari pokojnika podliježu čuvanju u dotičnim prostorijama dok se ne pojave baštinici.
Vijest o Berliozovoj pogibiji raširila se po kući nekom nadnaravnom brzinom, i u četvrtak od sedam sati ujutro Bosomu su počeli telefonirati a zatim se i osobno javljati ljudi s molbama koje su sadržavale zahtjeve u odnosu na pokojnikov stambeni prostor. U toku dva sata Nikanor Ivanovič primio je trideset i dvije takve molbe.
One su sadržavale molbe, prijetnje, spletke, prijave, obećanja da će obaviti popravke na svoj račun, dokaze o nesnosnoj skučenosti i nemogućnosti da se živi u istom stanu s banditima. Među ostalim, potresan po svojojumjetničkoj snazi bio je opis krađe peljmena* koji su neposredno prije toga bili u džepu kaputa u stanu br. 31, dva obećanja o završetku života samoubojstvom i jedno priznanje o tajnoj trudnoći.
Nikanora Ivanoviča zvali su u predsoblje njegova stana, hvatali za rukav, nešto šaptali, namigivali i obećavali da će mu se odužiti.
To se mučenje nastavilo do podneva kad je Nikanor Ivanovič jednostavno pobjegao iz svog stana u prostoriju uprave kraj ulaza u kuću, ali kad je vidio da ga i tamo vrebaju, pobjegao je i odatle. Oslobodivši se kojekako onih što su mu išli za petama kroz asfaltirano dvorište, Nikanor Ivanovič sakrio se u šestoj veži i popeo se na peti kat gdje se nalazio ukleti stan broj 50.
