Nakon što je odahnuo na stepeništu, tusti Nikanor Ivanovič je pozvonio, ali mu nitko nije otvorio. Pozvonio je još jednom i počeo mrmljati i tiho psovati. Ali ni tada mu nisu otvorili. Strpljenje Nikanora Ivanoviča prsnulo je, i on je izvadio iz džepa svežanj ključeva u duplikatu koji su pripadali kućnoj upravi, odlučno je otvorio vrata i ušao.
— Ej, kućna pomoćnice! — viknuo je Nikanor Ivanovič u polutamnom predsoblju. — Kako se zoveš? Grunja, ili kako?… Nema te?
Nitko se nije odazvao.
Tada je Nikanor Ivanovič izvadio iz torbe metar, zatim je vrata od kabineta oslobodio od pečata i stupio u kabinet.
Zakoračio je, ali se izbezumljen zaustavio u vratima i čak je zadrhtao.
Kraj pokojnikova stola sjedio je nepoznati, mršavi, dugački građanin u kockastom kaputu, u džokejskoj kapici i cvikerima… no, ukratko, onaj isti.
— Tko ste, građanine? — preplašeno je upitao Nikanor Ivanovič.
— Ba! Nikanore Ivanoviču! — zaderao se zveketavim tenorom neočekivani građanin i skočivši pozdravio pred— Peljmeni — rusko nacionalno jelo, u tijesto zavijeno meso (prim.
prev.). sjednika nasilnim i naglim stiskom ruke. Taj pozdrav nije nimalo obradovao Nikanora Ivanoviča.
— Oprostite — progovorio je sumnjičavo — tko ste? Je ste li službeno lice?
— Eh, Nikanore Ivanoviču! — srdačno je uzviknuo ne znanac. — Što to znači: službeno lice ili neslužbeno? Sve za visi od toga s kojeg se stajališta gleda na stvar. Sve je to, Nikanore Ivanoviču, nestalno i uvjetno. Danas sam nesluž beno lice, a sutra, gle, službeno! A biva i obratno, Nikano re Ivanoviču, još i te kako biva!
Ovakav zaključak ni u kojoj mjeri nije zadovoljio predsjednika kućne uprave. Kako je po prirodi bio sumnjičav čovjek, on je zaključio da je blagoglagoljivi građanin pred njim — upravo lice neslužbeno a možda i besposleno.
— Pa tko ste vi? Kako se zovete? — sve je grublje pitao predsjednik i čak je počeo navaljivati na neznanca.
— Moje je prezime — nimalo uznemiren grubošću, odazvao se građanin — no, recimo, Korovjov. Biste li htjeli nešto prigristi, Nikanore Ivanoviču? Bez ceremonije, a?
— Oprostite — negodujući, progovorio je Nikanor Iva— novič — kakve zakuske! (Mora se priznati, iako je to neu godno, da je Nikanor Ivanovič bio po prirodi nešto sirov).
— U pokojnikovoj polovici stana nije dopušteno sjediti! Što tu radite?
— Ta sjednite, Nikanore Ivanoviču — nimalo zbunjen, vikao je građanin i počeo se vrtjeti nuđajući predsjedniku naslonjač.
Dokraja razbješnjen, Nikanor Ivanovič odgurnuo je naslonjač i viknuo: — Tko ste vi?
— Ja sam, vidite, prevodilac kod osobe stranca koji ima rezidenciju u ovom stanu — predstavio se čovjek koji se nazvao Korovjov i lupio petom smeđe neočišćene cipele.
Nikanor Ivanovič je otvorio usta. Postojanje nekog stranca u tom stanu, pa još s prevodiocem, za njega je bilo potpuno iznenađenje i on je zatražio objašnjenje.
Prevodilac je brzo dao objašnjenje. Direktor Varijetea, Stjepan Bogdanovič Lihodejev ljubazno je pozvao inozemnog artista, gospodina Wolanda da za vrijeme svog gostovanja, otprilike tjedan dana, stanuje u njegovu stanu, očemu je još jučer pismeno javio Nikanoru Ivanoviču s molbom da privremeno registrira stranca jer on, Lihode— jev, putuje u Jaltu.
— Ništa mi nije napisao — zabezeknuto je rekao pred sjednik — Potražite u svojoj torbi, Nikanore Ivanoviču — slat ko je predložio Korovjov.
Slegnuvši ramenima, Nikanor Ivanovič je otvorio torbu i našao u njoj Lihodejevljevo pismo.
— Kako sam to na njega zaboravio? — tupo gledajući otvorenu kuvertu, promrmljao je Nikanor Ivanovič.
— Događa se, događa, Nikanore Ivanoviču! — zagala mio je Korovjov. — Rastrešenost, rastrešenost, premore— nost i povišenje krvnog tlaka, dragi naš prijatelju Nikano re Ivanoviču! Ja sam također užasno rastresen. Jednom uz čašicu ispričat ću vam nekoliko činjenica iz moje bio grafije, puknut ćete od smijeha!
— Kada Lihodejev putuje u Jaltu?!
— On je otputovao, otputovao! — povikao je prevodi lac. — On se sada već vozi, znate! On je već vrag zna gdje!
— Prevodilac je zamahnuo rukama kao krilima vjetrenjače.
Nikanor Ivanovič je izjavio da mora osobno vidjeti stranca, ali je prevodilac odbio: to nikako nije moguće.
Zauzet je. Dresira mačka.
— Mačka vam, ako želite, mogu pokazati — predložio je Korovjov.
To je pak, sa svoje strane, odbio Nikanor Ivanovič, a prevodilac je odmah predložio predsjedniku nešto neočekivano ali zanimljivo.
S obzirom na to što gospodin Woland nikako ne želi stanovati u hotelu, a navikao je da stanuje komotno, zar ne bi stambena zajednica izdala na tjedan dana, dok traje gostovanje \Volanda u Moskvi, njemu cijeli stan, to jest i pokojnikove sobe?
— Ionako je njemu, pokojniku, svejedno — šaptom je siktao Korovjov — njemu sada, priznajte sami Nikanore Ivanoviču, ovaj stan nije potreban.
