Dvoumeći, Nikanor Ivanovič se opirao jer stranci treba da stanuju u «Metropolu» a nikako u privatnim stanovima.. — Kažem vam, hirovit je kao vrag! — šapnuo je Korov— jov. 1 neće! Ne voli hotele! Evo gdje mi već sjede ti stran ci! — intimno se požalio Korovjov pokazujući prstom svoj žilavi vrat. — Vjerujte, svu dušu su mi izmučili! Dođe… pa ili špijunira kao posljednji kučkin sin ili me izmuči hiro vima: i to mu ne valja i ono mu ne valja!… A za vašu stambenu zajednicu, Nikanore Ivanoviču, to je velika po godnost i očiti profit. Za novac on ne pita — Korovjov se osvrnuo a zatim je šapnuo predsjedniku na uho: — miliju naš!
U prevodiočevu prijedlogu bio je jasni praktični smisao, prijedlog je bio vrlo solidan, ali je nešto čudno nesolidno bilo u prevodiočevu načinu govora, u njegovoj odjeći i u tim mrskim nepotrebnim cvikerima. Zbog toga je nešto nejasno mučilo predsjednikovu dušu, ali je on ipak odlučio da prihvati prijedlog. Stvar je bila u tome što je stambena zajednica imala, jao, izvanredno veliki deficit. Na jesen se moralo kupiti naftu za parno grijanje, a za kakve pare — ne zna se. A sa strančevim parama, molim, možda bi se izvukli. Ali je poslovni i oprezni Nikanor Ivanovič izjavio da on najprije mora to pitanje urediti u turističkom uredu.
— Shvaćam! — povikao je Korovjov. — Kako drukčije nego da uredite! Obavezno! Evo vam telefon, Nikanore Ivanoviču, i odmah uredite! A što se tiče novaca, ne uste— žite se — šaptom je dodao vukući predsjednika u pred soblje k telefonu — od koga ćete uzeti ako ne od njega!
Kad biste vidjeli kakvu ima vilu u Nici! Idućeg ljeta, kad odete u inozemstvo, svakako pođite i pogledajte — zadi vit ćete se!
S turističkim uredom stvar je preko telefona bila uređena s neobičnom brzinom što je predsjednika zaprepastilo. Pokazalo se da tamo već znaju za namjeru gospodina Wolanda da stanuje u privatnom stanu Lihodejeva i nemaju ništa protiv toga.
— Izvrsno! — vikao je Korovjov.
Pomalo ošamućen njegovom galamom, predsjednik je izjavio da je stambena zajednica voljna izdati na tjedan dana stan br. 50 artistu Wolandu s naplatom od… — Nikanor Ivanovič se malo smeo i rekao — Od pet stotina rubalja na dan.
Tada je Korovjov krajnje zaprepastio predsjednika.
Lopovski je namignuo u smjeru spavaonice, odakle su se čuli mekani skokovi teškog mačka i prošištao: — Za tjedan to, dakle, iznosi tri i po tisuće?
Nikanor Ivanovič je pomislio da će dodati: «Baš imate apetit, Nikanore Ivanoviču!», ali je Korovjov rekao nešto sasvim drugo: — Zar je to neka svota! Tražite pet, on će dati.
Zbunjeno se nasmiješivši, Nikanor Ivanovič ni sam nije primijetio kako se našao kod pokojnikova pisaćeg stola, gdje je Korovjov s velikom brzinom i spretnošću nadrljao ugovor u dva primjerka. Poslije toga jurnuo je s ugovorom u spavaonicu i vratio se s oba primjerka na kojima se stranac široko potpisao. Ugovor je potpisao i predsjednik. Tada je Korovjov zamolio potvrdu za pet…
— Velikim slovima, velikim slovima, Nikanore Ivano viču!… Tisuća rubalja… — i s riječima koje baš nisu pri— stajale uz ozbiljni posao: Ajn, cvaj, draj! — predao predsjed niku pet novih bankovnih svježnjića.
Slijedilo je prebrojavanje s ubacivanjem Korovjovlje— vih šala i dosjetaka, kao «čisti računi — duga ljubav», «vlastito oko najbolje vidi» — i slično u tom smislu.
Prebrojivši novac, predsjednik je od Korovjova dobio strančev pasoš radi privremene prijave, stavio ga zajedno s ugovorom i novcem u torbu i, ne izdržavši, stidljivo je zamolio bon za besplatnu ulaznicu…
— Lako ćemo za to! — zaurlao je Korovjov. — Koliko ulaznica, Nikanore Ivanoviču, dvanaest, petnaest?
Ošamućeni predsjednik objasnio je da treba samo dvije, za sebe i za Pelageju Antonovnu, svoju ženu.
Korovjov je odmah dohvatio bilježnicu i odvažno napisao Nikanoru Ivanoviču bon za ulaznice u prvom redu, za dvije osobe. Taj je bon prevodilac lijevom rukom spretno tutnuo Nikanoru Ivanoviču, a desnom je stavio u drugu predsjednikovu ruku debeli šuštavi svežanj.
Bacivši oko na njega, Nikanor Ivanovič je jako pocrvenio i stao ga gurati od sebe.
— To nije dopušteno… — mrmljao je. — Neću ništa da čujem — zašaputao je na njegovo uho Korovjov — kod nas nije dopušteno, a kod stranaca je do pušteno. Vi ćete ga uvrijediti, Nikanore Ivanoviču, a to nije zgodno. Vi ste nastojali…
— Strogo se kažnjava — tihopretiho prošaptao je pred sjednik i osvrnuo se.
— A gdje su svjedoci? — šapnuo mu je na drugo uho Korovjov. — Pitam vas gdje su? Što vam je?…
I tada se desilo čudo, kako je naknadno tvrdio predsjednik: svežanj je sam kliznuo u njegovu torbu. A zatim se predsjednik, nekako oslabljen i čak slomljen, našao na stepeništu. Vihor misli bjesnio je u njegovoj glavi. Tu se vrtjela i vila u Nici, i dresirani mačak, i misao na to da svjedoka stvarno nije bilo, i da će se Pelageja Antonovna obradovati bonu. Bile su to nepovezane misli ali ugodne. Pa ipak, negdje u najvećoj dubini duše ubadala je predsjednika nekakva iglica. Bila je to iglica nemira.
