Osim toga, ovdje na stepeništu predsjednika je kao kap udarila misao: «A kako je prevodilac dospio u kabinet kad je na vratima bio pečat?! I kako to da ga on, Nikanor Ivanovič, nije za to upitao?» Neko vrijeme predsjednik je poput ovna gledao u stepenice, ali je zatim odlučio da pljune na sve to i da se više ne muči tim neshvatljivim pitanjem…
Tek što je predsjednik napustio stan, iz spavaonice je dopro duboki glas: — Meni se taj Nikanor Ivanovič nije svidio. On je lu pež i varalica. Može li se udesiti da se on više ne pojav ljuje?
— Messire, vi treba samo da zapovjedite!.. — odazvao se odnekuda Korovjov ali ne zveketavim već čistim i zvuč nim glasom.
I odmah se prokleti prevodilac pojavio u predsoblju, okrenuo broj i počeo iz nepoznatog razloga vrlo plačljivo govoriti u slušalicu: — Halo! Smatram svojom dužnošću da javim kako naš predsjednik stambene zajednice kuće broj tristotine dva bis u Sadovoj ulici, Nikanor Ivanovič Bosoj, špekulira s valutom. U ovom su času u njegovu stanu broj trideset i pet, u ventilaciji, u zahodu, u novinskom papiru — četiri stotine dolara. Govori stanar iste kuće iz stana broj jedanaest, Timofej Kvascov. Ali zaklinjem vas da moje ime držite u tajnosti. Strahujem od osvete gore navedena predsjednika.
I on je objesio slušalicu, podlac.
Što se dalje događalo u stanu br. 50 — ne zna se, ali se znade što se dešavalo kod Nikanora Ivanoviča.
Zaključavši se kod kuće u zahod, izvadio je iz torbe svežanj koji mu je prevodilac naturio i uvjerio se da je u njemu četiri stotine rubalja. Taj je svežanj Nikanor Ivanovič zamotao u komadić novina i gurnuo u cijev za ventilaciju.
Za pet minuta predsjednik je sjedio za stolom u svojoj maloj blagovaonici. Njegova supruga donijela je iz kuhinje lijepo narezanog sleđa, gusto posipana zelenim lukom.
Nikanor Ivanovič nalio je čašicu votke, ispio, nalio drugu, ispio, dohvatio na vilicu tri komadića sleđa… i u to je vrijeme zazvonilo. A Pelageja Antonovna je unijela lonac koji se pušio, i jedan pogled na njega dao je naslutiti da se u njemu u gustom crvenom boršču nalazi ono od čega nema ništa ukusnije na svijetu — kost sa moždinom.
Progutavši slinu Nikanor Ivanovič je zacvilio kao pas: — Da vas zemlja proguta! Niti jesti mi ne daju. Ne puš taj nikoga, mene nema, nema. Što se tiče stana, reci im neka prestanu gnjaviti. Kroz tjedan dana bit će sasta nak…
Supruga je potrčala u predsoblje, a Nikanor Ivanovič je kutlačom povukao iz plamenog jezera nju, kost koja je uzduž napukla. Tog časa u blagovaonicu su ušla dva građanina, a s njima vrlo blijeda Pelageja Antonovna. Pri pogledu na građane problijedio je i Nikanor Ivanovič i digao se.
— Gdje je klozet? — zabrinuto je upitao prvi koji je bio u bijeloj ruskoj košulji.
Na stolu je nešto udarilo (to je Nikanor Ivanovič ispustio žlicu na voštano platno).
— Ovdje, ovdje — brzo je odgovorila Pelageja Anto novna.
Došljaci su se odmah uputili u hodnik.
— U čemu je stvar? — tiho je upitao Nikanor Ivanovič, slijedeći pridošlice. — Kod nas u stanu ne može biti ništa takva… Imate li isprave… oprostite…Prvi je u hodu pokazao Nikanoru Ivanoviču ispravu, a drugi je istog časa stao na stolicu u zahodu, ruku je gurnuo u cijev za ventilaciju. U očima Nikanora Ivanoviča se smrklo. Novine su skinuli, ali se u svežnju nisu pokazali rublji, nego nepoznati novac, ni sasvim sivi ni zeleni, sa slikom nekakvog starca. Uostalom, sve to je Nikanor Ivanovič vidio nejasno, pred njegovim očima plivale su nekakve mrlje.
— Dolari u ventilaciji — zamišljeno je rekao prvi i upi tao Nikanora Ivanoviča meko i ljubazno: — To je vaš pa ketić?
— Ne! — odgovorio je Nikanor Ivanovič prestrašenim glasom. — Podmetnuli su mi neprijatelji!
— To se događa — složio se taj, prvi, i opet je meko do dao: — No dobro, morate i ostale predati.
— Nemam ih! Nemam, bogom se kunem, nikada ih ni sam držao u rukama! — očajnički je povikao predsjednik.
On se bacio prema komodi, s treskom je izvukao ladicu, iz nje torbu, vičući pri tome bezvezno: — Evo ugovora… prevodilacgad mi je podvalio…
Korovjov… u cvikerima!…
Otvorio je torbu, pogledao u nju, gurnuo ruku, poplavio u licu i ispustio torbu u boršč. U torbi nije ničega bilo: ni Stjopina pisma, ni ugovora, ni strančeva pasoša, ni novca, ni bona za besplatne ulaznice. Jednom riječju, ništa osim metra.
— Drugovi! — mahnito je povikao predsjednik. — Drž»te ih! U našoj je kući nečista sila!
I tada, tko će znati što se pričinilo Pelageji Antonov— noj, da je pljesnuvši rukama povikala: — Pokaj se, Ivanoviču! To će ti ići u prilog!
Krvlju podlivenih očiju, Nikanor Ivanovič zamahnuo je šakama iznad ženina glave, hropćući: — O, glupačo prokleta!
Tada je onemoćao i spustio se na stolicu očito odlučivši da se pokori neizbježnosti.
