— Lažni Dimitrij! — rekao je Varenuha i povikao u te lefonsku slušalicu: — Telegraf? Na račun Varijetea. Primite izvanredno hitni telegram… Slušate li? «Jalta Kriminali stički odjel… Direktor Lihodejev u Moskvi Findirektor Rimski»…
Bez obzira na saopćenje o jaltanskom samozvancu, Varenuha je opet počeo telefonom posvuda tražiti Stjopu i, dakako, nigdje ga nije našao. Upravo kad je Varenuha držeći u rukama slušalicu razmišljao kamo da još telefonira, ušla je ista žena što je donijela prvi telegram i pružila novu kuvertu. Varenuha je brzo otvorio, pročitao i zafućkao. — Što je opet? — nervozno se trgnuvši, upitao je Rimski.
Varenuha mu je šutke pružio telegram i findirektor je u njemu vidio ove riječi: «Molim vjerovati bačen Jaltu hipnozom Wolanda hitno brzojavke kriminalističkom odjelu potvrdu ličnosti Lihodejev».
Dodirujući se glavama, Rimski i Varenuha ponovo su čitali telegram, a pročitavši, šutke su zurili jedan u drugoga.
— Građani! — razljutila se žena. — Potpišite, a zatim ćete šutjeti koliko vas je volja! Ta ja raznosim samo izvan redno hitne telegrame!
Varenuha se potpisao u bilježnici, ne skidajući oči s telegrama, i žena je otišla.
— Ti si razgovarao s njim telefonski poslije jedanaest?
— u potpunoj nedoumici progovorio je administrator.
— Pa smiješno je i govoriti! — prodorno je viknuo Rim ski. — Svejedno je jesam li razgovarao, ali on ne može sada biti u Jalti! To je smiješno!
— On je pijan… — rekao je Varenuha.
— Tko je pijan? — upitao je Rimski i opet su obojica zurili jedan u drugoga.
Da je iz Jalte telegrafirao neki samozvanac ili luđak u to nije moglo biti sumnje; ali eto što je bilo čudno: odakle jaltanski mistifikator zna za Wolanda koji je tek jučer doputovao u Moskvu? Odakle on zna za vezu između Liho— dejeva i Wolanda?
— «Hipnozom…» — ponavljao je Varenuha riječ iz te legrama. — Odakle on zna za Wolanda? — Zatreptao je oči ma i iznenada odlučno povikao: — Ma ne! Glupost, glupost, glupost!
— Gdje je odsjeo taj Woland, vrag neka ga nosi? — upi tao je Rimski.
Varenuha je odmah uspostavio vezu s turističkim uredom i, na veliko čuđenje Rimskoga, izjavio da je Woland odsjeo u Lihodejevljevom stanu. Okrenuvši poslije toga broj Lihodejevljeva stana, Varenuha je dugo slušao često zujanje u slušalici. Između tih signala odnekuda iz daljine začuo se teški, mučni glas koji je pjevao: «… Hridi, mojeutočište…», i Varenuha je shvatio da se u telefonsku mrežu odnekuda upleo glas iz radioemisije.
— Stan ne odgovara — rekao je Varenuha stavljajući slušalicu na telefonsku vilicu — da pokušamo još nazva ti…
Nije dovršio. U vratima se pojavila ona uvijek ista žena i obojica su — i Rimski i Varenuha — ustali njoj u susret, a ona je izvadila iz torbe ne više bijeli nego nekakav tamni listić. — To već postaje zanimljivo — procijedio je kroz zube Varenuha, prateći pogledom ženu koja je brzo otišla. Rimski je prvi dohvatio listić.
Na tamnoj pozadini fotografskog papira jasno su se isticali crni, rukom pisani reci: «Dokaz moj rukopis moj potpis hitno brzojavke potvrdno provedite tajno praćenje Wolarida Lihodejev.» Tokom dvadeset godina svoje djelatnosti u kazalištima Varenuha je vidio svašta, ali je sada osjetio kao da koprena zastire njegov razum i nije mogao ništa drugo izgovoriti osim obične i uz to potpuno besmislene fraze: — To ne može biti!
Rimski nije tako postupio. On je ustao, otvorio vrata, proderao se dostavljačici koja je sjedila na stolici: — Nikog osim poštara ne puštajte unutra! — i zaklju čao vrata.
Zatim je iz pisaćeg stola izvadio hrpu papira i počeo pažljivo uspoređivati masna, s naklonom u lijevo, slova na fotogramu sa slovima u Stjopinim rješenjima i u njegovim vijugastim potpisima. Varenuha je navalivši se na stol vrelo disao u obraz Rimskoga.
— To je njegov rukopis — konačno je odlučno rekao findirektor, a Varenuha se odazvao kao jeka: — Njegov.
Pogledavši u lice Rimskog, administratora je začudila promjena koja se na tom licu desila. I bez toga mršavi findirektor kao da je još više smršao, a čak se i postarao, a njegove su oči u rožnatom okviru izgubile uobičajenu za— jedljivost, u njima se pojavio nemir, pa čak i tuga.
Varenuha je učinio sve što treba da učini čovjek u časovima velike zaprepaštenosti. On je i trčkarao po kabinetu, i dvaput širio ruke kao da je razapet, i popio je čitavu čašu žućkaste vode iz boce, i klicao: — Ne razumijem! Ne razumijem!
Rimski je gledao kroz prozor i napregnuto o nečemu mislio. Položaj findirektora bio je vrlo težak. Trebalo je odmah i s mjesta pronaći obična objašnjenja neobičnim pojavama.
Pritvorenih očiju findirektor je sebi predočio Stjopu u noćnoj košulji i bez cipela kako ulazi danas oko pola dvanaest u neki neviđeni ultrabrzi avion, a zatim opet njega, Stjopu, također u pola dvanaest kako stoji u čarapama na aerodromu u Jalti… vrag neka zna što je to!
