Možda danas nije Stjopa s njim razgovarao telefonski iz svog stana? Ne, to je bio Stjopa! On, pa da ne poznaje Stjopin glas! Da i nije danas Stjopa razgovarao, ako ne kasnije a ono jučer predvečer, Stjopa se iz svog kabineta javio u ovaj isti kabinet s tim glupavim ugovorom i iznervirao findirektora svojom lakomislenošću. Kako je mogao otputovati ili odletjeti a da nije ništa javio Varijeteu? Da je sinoć i odletio — do danas u podne ne bi doletio. Ili bi ipak doletio?
— Koliko je kilometara do Jalte? — upitao je Rimski.
Varenuha je prekinuo svoje trčkaranje i zaurlao: — Mislio sam! Već sam o tome mislio! Do Sevastopo— Ija je željeznicom oko tisuću i po kilometara, a do Jalte do daj još osamdeset kilometara! Ali zračne linije je dakako manje.
Hm… Da… Ni o kakvom vlaku ne može biti ni govora. Ali što drugo? Avionlovac? Tko bi i u kakva lovca pustio Stjopu bez cipela? Zašto? Možda je skinuo cipele kad je doletio u Jaltu? Također — zašto? Pa niti u cipelama ga ne bi pustili u avionlovac! Pa i avion je tu sasvim bez veze. Ta napisali su da se u kriminalistički odjel javio u pola dvanaest u podne, a u Moskvi je razgovarao telefonski… dopustite… pred očima Rimskoga iskrsnuo je brojčanik njegova sata… prisjetio se gdje su bile kazaljke. Užas! Bilo je to dvadeset minuta poslije jedanaest sati! Pa što to onda znači? Ako pretpostavimo da se odmah poslije razgovora Stjopa uputio na aerodrom i stigao za, recimo, pet minuta, što je, uostalom, također nezamislivo, onda proizlazi da je avion odmah poletio i za pet minuta preletio više od tisuću kilometara? Znači, na sat preleti više od dvanaest tisuća kilometara!! To je nemoguće, dakle znači, on nije u Jalti!
Što preostaje? Hipnoza? Nema na svijetu takve hipnoze kojom bi se moglo prebaciti čovjeka tisuću kilometara daleko! Možda mu se privida da je u Jalti?
Njemu se možda i privida, ali zar se jaltanskom kriminalističkom odjelu također privida?! Ne, ne, oprostite, to se ne dešava!… Ali zar nisu odanle telegrafirali?
Lice findirektora bilo je doslovce strašno. U to vrijeme netko je izvana okretao i drmao kvaku i čulo se za vratima kako je dostavljačica očajnički povikala: — Ne može! Ne puštam! Makar me zaklali! Sjednica!
Rimski se svladao koliko je mogao, uzeo telefonsku slušalicu i rekao: — Dajte hitni razgovor s Jaltom.
«Pametno!» — u mislima je uskliknuo Varenuha. Ali do razgovora s Jaltom nije došlo. Rimski je položio slušalicu i rekao: — Kao prokleto, linija je pokvarena.
Vidjelo se da ga je kvar na liniji posebno snažno oneraspoložio i natjerao na razmišljanje. Razmislivši malo, on je opet dohvatio slušalicu jednom rukom, a drugom je zapisivao sve što je govorio u slušalicu: — Primite hitni telegram. Varijete. Da. Jalta, Krimina listički odjel. Da. «Danas oko pola dvanaest Lihodejev raz govarao sa mnomn telefonski iz Moskve stop Poslije toga na dužnost nije se javio i ne možemo ga telefonom prona ći stop Rukopis potvrđujem stop Mjere praćenja dotičnog artista preuzimam Financijski direktor Rimski».
«Vrlo pametno!» — pomislio je Varenuha, ali nije dospio ni razmisliti kako treba kad su kroz njegovu glavu prošle riječi: «Glupost! On ne može biti u Jalti!» Istovremeno Rimski je učinio slijedeće: pažljivo je složio sve primljene telegrame i kopiju svoga u svežanj, svežanj stavio u kuvertu, zalijepio je, napisao na njoj nekoliko riječi i pružio Varenuhi govoreći: — Ivane Saveljeviču, odmah osobno odnesi. Neka tamo razmišljaju.»A to je zbilja pametno!» — pomislio je Varenuha i sakrio kuvertu u svoju aktovku. Zatim je još jednom, za svaki slučaj, okrenuo na telefonu broj Stjopina stana, slušao, radosno i tajanstveno namignuo i napravio grimasu. Rimski je istegao vrat.
— Mogu li govoriti s artistom \Volandom? — slatko je upitao Varenuha.
— Oni su zauzeti — odgovorila je slušalica zveketavim glasom — a tko zove?
— Administrator Varijetea Varenuha.
— Ivan Saveljevič? — radosno je uzviknula slušalica.
— Strašno mi je drago što čujem vaš glas! Kako vaše zdravlje?
— Mersi — zaprepašteno je odgovorio Varenuha — a s kim razgovaram?
— Pomoćnik, njegov pomoćnik i prevodilac Korovjov!
— vikala je slušalica. — Stojim vam potpuno na raspolaga nju, najdraži Ivane Saveljeviču! Raspolažite sa mnom kako vam drago. Dakle?
— Oprostite, što… Stjepan Bogdanovič Lihodejev nije sada kod kuće?
— Jao, nije! Nije! — vikala je slušalica. — Otišao je!
— A kamo?
— Izvan grada, da se vozi u automobilu.
— K… kako? Vo… zi?… A kad će se vratiti?
— Rekao je, udahnut ću svježeg zraka i vratiti se.
— Tako… — zbunjeno je rekao Varenuha — mersi. Bu dite dobri i poručite mesjeu Wolandu da on nastupa da nas u trećem dijelu.
— Slušam. Dakako. Svakako. Odmah. Obavezno. Poru čit ću — isprekidano je kuckala slušalica.
— Sve najbolje — u čudu je rekao Varenuha.
— Molim, primite — govorila je slušalica — moje najbo lje, najsrdačnije pozdrave i želje! Uspjeha! Zadovoljstva!
Potpune sreće! Sve!
— Pa naravno! Rekao sam ja! — uzbuđeno je vikao administrator. — Nikakva Jalta, nego se on odvezao izvan grada!
