Zatim je još jednom bljesnule i pred administratorom je iskrsnuo drugi — maleni, ali s atletskim ramenima, riđi poput vatre, jedno oko s mrenom, usta s očnjakom. Taj drugi bio je očito ljevak, odalamio je administratora po drugom uhu. U odgovor opet je zagrmilo na nebu i na drveni krov zahoda srušila se kiša.
— Što vam je, drugo… — prošaptao je pošašavljeli ad ministrator, odmah shvativši da riječ «drugovi» nikako ne pristaje banditima koji su napali čovjeka u društvenom za hodu, zahroptao je: — građa… — dosjetivši se da ni taj na ziv oni ne zaslužuju, zadobio je i treći udarac ne zna se od kojeg među dvojicom, tako da mu je krv šiknula iz nosa na rusku košulju.
— Što je u tvojoj torbi, parazite? — prodorno je zavik— nuo onaj nalik na mačka. — Telegrami? Zar te nisu preko telefona upozorili da ih nikamo ne nosiš? Jesu li te upo zorili, pitam te?
— Upozori… rili… ravali… — grcajući je odgovo rio administrator.
— A ti si ipak požurio? Daj ovamo tobru, gade! — istim odvratnim glasom koji se čuo preko telefona, viknuo je drugi i istrgnuo torbu iz drhtavih Varenuhinih ruku.Obojica su uhvatila administratora ispod ruke, izvukli ga iz vrta i krenuli s njim Sadovom ulicom. Oluja je bjesnila svom snagom, voda se sa štropotom i lelekom slijevala u otvore kanalizacije, posvuda su, u mjehurićima, bujali valovi, s krovova je voda pljuštala mimo cijevi, iz veža su jurili pjenušavi potoci. Sve živo pobjeglo je sa Sadove ulice, i nikog nije bilo da spasi Ivana Saveljeviča.
Skačući po mutnim bujicama, osvijetljeni munjama, banditi su u jednom času dovukli poluživa administratora do kuće br. 302bis, utrčali s njim u vežu gdje su se k zidu stisle dvije bosonoge žene držeći svoje cipele i čarape u rukavima. Zatim su se uputili u šesti ulaz i Varenuha, nadomak ludilu, bio je uznesen na peti kat i bačen na pod u njemu dobro poznatom polutamnom predsoblju u stanu Stjope Lihodejeva.
Tu su oba razbojnika nestala, a umjesto njih pojavila se u predsoblju potpuno naga djevojka — riđa, s plamenim fosfornim blijeskom u očima.
Varenuha je shvatio da dolazi ono najstrašnije od svega što se dosad desilo s njim, i stenjući odskočio k zidu. A djevojka je sasvim blizu prišla administratoru i stavila mu dlanove na ramena. Varenuhina se kosa nakostriješila zato što je čak kroz hladnu, vodom natopljenu tkaninu ruske košulje osjetio da su ti dlanovi još hladniji, da su hladni kao led.
— Daj da te poljubim — nježno je rekla djevojka i pred njegovim očima našle su se blistave oči. Tada se Varenuha onesvijestio i nije osjetio poljubac.
Borova šuma na suprotnoj obali rijeke, još prije jednog sata osvijetljena svibanjskim suncem, zamutila se, razmazala i rasplinula.
Poput guste koprene voda je lijevala iza prozora. Na nebu su bljeskale niti, nebo se lomilo, bolesnikovu sobu zalijevalo je treperavo, zastrašujuće svjetlo.
Ivan je tiho plakao sjedeći na krevetu i gledajući mutnu rijeku koja je kipjela u mjehurićima. Kod svakog udarca groma on bi žalosno uzviknuo i pokrio lice rukama. Listovi papira koje je Ivan ispisao valjali su se na podu; raznio ih je vjetar koji je uletio u sobu prije početka oluje.
Pokušaji pjesnika da sastavi prijavu na račun strašnog konzultanta nisu doveli ni do čega. Tek što je dobio od debele liječničke pomoćnice koja se zvala Praskovja Fjodorovna komadić olovke i papir, on je poslovno protrljao ruke i brzo sjeo za stol. Početak je sastavio prilično brzo.
«Miliciji. Člana MASSOLITa Ivana Nikolajeviča Bez— domnoga. Prijava. Jučer predvečer došao sam s pokojnim M. A. Berliozom na Patrijaršijske ribnjake…» I odmah se pjesnik zapleo, uglavnom zbog riječi «pokojnim». Na tom mjestu ispada neka besmislica: kako to — došao s pokojnim? Pokojnici ne hodaju!
Stvarno, zlu ne trebalo, smatrat će ga luđakom!
Razmišljajući tako, Ivan Nikolajevič počeo je ispravljati napisano. Ispalo je slijedeće: «… s M. A.
Berliozom, kasnije pokojnim…» Ni to nije zadovoljilo autora. Trebalo je primijeniti treću redakciju, a ta je ispala još gore od prvih dviju: «… Berliozom koji je pao pod tramvaj…», atu se još prikrpao taj svima nepoznati skladatelj prezimenjak i trebalo je da se doda: «ne skladateljem…» Namučivši se s tom dvojicom Berlioza, Ivan je sve precrtao i odlučio da započne odmah s nečim vrlo snažnim da bi privukao pažnju čitaoca, i napisao je da je mačak ušao u tramvaj, a zatim se vratio na epizodu s odrezanom glavom. Glava i proročanstvo konzultantovo doveli su ga na misao o Ponciju Pilatu i radi veće uvjerljivosti Ivan je odlučio čitavu priču o prokuratoru izložiti u potpunosti od časa kad je taj u bijelom plastu s purpurnom podstavom ušao u kolonadu Herodova dvorca.
Ivan je radio usrdno i precrtavao napisano i stavljao nove riječi i čak je pokušao nacrtati Poncija Pilata, a zatim — mačka na stražnjim nogama. Ali ni crteži nisu pomogli, i što dalje, to je zamršenija i nerazumljivija postajala pjesnikova prijava.
