— No ako je tako — blijed od bijesa progovorio je fin— direktor — to je stvarno svinjarija kojoj nema imena!Sada je administrator poskočio i tako zaviknuo da je Rimski zadrhtao: — Sjetio sam se! Sjetio sam se! U Puškinu je otvorena burekdžinica «Jalta»! Sve je jasno! Odvezao se tamo, napio se i sada odanle telegrafira!
— Ali, to je već previše — trzajući obrazom odgovorio je Rimski i u njegovim je očima plamtio pravi teški bijes.
— Ništa zato, skupo će platiti tu šetnju!… — Iznenada je za peo i neodlučno dodao: — A kriminalistički odjel…
— To je glupost! Njegove vlastite šale — prekinuo ga je ekspanzivni administrator i upitao: — A kuvertu da od nesem?
— Obavezno — odgovorio je Rimski.
I opet su se otvorila vrata i ušla je ona ista… «Ona!» — s tugom je, tko zna zašto, pomislio Rimski. Obojica su ustala u susret poštarici.
Ovaj put u telegramu su bile riječi: «Hvala potvrdu odmah pet stotina kriminalističkom odjelu meni sutra letim Moskvu Lihodejev».
— On je poludio.. — tiho je rekao Varenuha.
Rimski je zvecnuo ključem, izvadio iz ladice vatrostalne blagajne novac, odbrojio pet stotina, pozvonio, uručio dostavljaču novac i poslao ga na telegraf.
— Smiluj se, Grigorije Daniloviču — ne vjerujući svo jim očima, progovorio je Varenuha — po mom mišljenju ti uzalud šalješ novac.
— Novac će se vratiti — tiho se odazvao Rimski — a on će i te kako odgovarati za taj piknik. — I dodao, pokazujući na Varenuhinu torbu: — Hajde, Ivane Saveljeviču, ne okli jevaj.
I Varenuha je istrčao s torbom iz kabineta.
Spustio se u prizemlje, ugledao dugački red pred blagajnom, doznao da blagajnica očekuje za jedan sat natpis «rasprodano» zato što publika navaljuje nakon što je nalijepljen dodatni plakat, naredio je blagajnici da ostavi i ne prodaje trideset najboljih mjesta u ložama i parteru, istrčao iz blagajne, u hodu je odbio nasrtljivce s bonovima za besplatne ulaznice, i uronio u svoju sobu da uzme kapu. Tog je časa zazvonio telefon.
— Da! — viknuo je Varenuha. — Ivan Saveljevič? — pitala je slušalica odvratnim, no snim glasom.
— Nema ga u Varijeteu! — već je viknuo Varenuha, ali ga je slušalica odmah prekinula: — Ne izigravajte budalu, Ivane Saveljeviču, nego slu šajte. One telegrame nikamo nemojte nositi i nikome ne mojte pokazivati.
— Tko govori? — zaurlao je Varenuha. — Prekinite, gra đanine, s tim šalama. Odmah će vas identificirati! Koji je vaš broj?
— Varenuha — odazvao se isti gadni glas. — Razumiješ li ti ruski? Ne nosi nikamo telegrame.
— A vi nećete zašutjeti? — povikao je u srdžbi admi nistrator. — Pazite se! Platit ćete za to! — On je viknuo još neku prijetnju, ali je zašutio jer je osjetio da ga u slušalici više nitko ne sluša.
Tada se u sobi nekako brzo počelo smrkavati.
Varenuha je istrčao, zalupio za sobom vrata i kroz sporedni izlaz uputio se u ljetni vrt.
Administrator je bio uzbuđen i pun energije. Poslije iznenadnog poziva nije više sumnjao da huliganska banda zbija ružne šale i da su te šale povezane s nestankom Li— hodejeva. Želja da razotkrije zlikovce gušila je administratora i, koliko to god bilo čudno — u njemu je nikao predosjećaj nečeg ugodnog. Tako se dešava kad čovjek teži da postane centar pažnje i da donese nekamo senzacionalni izvještaj.
U vrtu je administratorovo lice zapuhnuo vjetar i zasuo mu oči pijeskom kao da mu pregrađuje put, kao da ga upozorava. Na prvom katu je prozorski okvir tako lupnuo da samo što nisu izletjela stakla, u krošnjama javora i lipa nemirno je zašuštalo. Smrklo se i postalo svježije. Administrator je protrljao oči i ugledao kako nisko nad Moskvom puzi trbušasti žućkasti olujni oblak. U daljini je gusto zagrmjelo.
Kako se god žurilo Varenuhi, neodoljiva želja povukla ga je da skoči na časak u ljetni zahod i letimice provjeri je li monter stavio mrežu na svjetiljku.
Pretrčavši kraj streljane, Varenuha je dospio u gusto grmlje jorgovana u kojem je stajala plava zgrada zahoda.Kako se pokazalo, monter je bio točan čovjek, svjetiljka na stropu muškog odjela bila je već prekrivena metalnom mrežom, ali je administratora ogorčilo to da se čak u predolujnoj tami moglo razabrati kako su zidovi već ispisani ugljenom i olovkom.
— No, kakva je to… — počeo je administrator, ali je iznenada začuo iza sebe glas koji je zamijauknuo: — Jeste li to vi, Ivane Saveljeviču?
Varenuha je zadrhtao, okrenuo se i ugledao pred sobom nekakvog niskog debeljka s mačjim licem.
— Da, ja — neprijazno je odgovorio Varenuha.
— Vrlo mi je, vrlo drago — piskutavim glasom odazvao se debeljko nalik na mačka i iznenada, zamahnuvši, uda rio Varenuhu po uhu tako da je kapa sletjela s admini— stratorove glave i nestala bez traga u otvoru zahodske školjke.
Od debeljkovog udarca cijeli je zahod na časak osvijetlilo treperavo svjetlo, a na nebu se odazvao grom.
