U vrijeme kad se u daljini pojavio zastrašujući oblak s rubovima koji su se dimili, i pokrio šumu, i vjetar zapuhao, Ivan je osjetio da slabi, da neće svladati prijavu, i nije podigao listove koji su se razletjeli, i tiho je i gorko zaplakao.
Dobroćudna liječnička pomoćnica Praskovja Fjodo— rovna posjetila je pjesnika za vrijeme oluje, uznemirila se vidjevši da on plaće, spustila zastor da munje ne bi plašile bolesnika, digla je s poda listove i otrčala s njima k liječniku.
Taj se pojavio, dao Ivanu injekciju u ruku i uvjerio ga da više neće plakati, da će sada sve proći, sve će se promijeniti i on će sve zaboraviti.
Liječnik je bio u pravu. Uskoro je šuma iza rijeke postala prijašnja. Ocrtala se do posljednjeg drveta na nebu koje se raščistilo do prijašnjeg potpunog plavetnila, a rijeka se umirila. Ivana je odmah poslije injekcije počela napuštati tuga, i pjesnik je sada ležao mirno i gledao dugu što se raširila nebom.
Tako je potrajalo do večeri, i on čak nije ni primijetio kako se duga izgubila, i kako se smrklo i izblijedjelo nebo, kako je pocrnjela šuma.
Popivši vrućeg mlijeka, Ivan je opet prilegao i sam se začudio kako su se njegove misli izmijenile. U njegovu sjećanju nekako se smekšao prokleti, demonski mačak, više ga nije plašila odrezana glava i, napustivši misao na nju, Ivan je počeo razmišljati kako zapravo na klinici nije loše, kako je Stravinski mudrac i znamenit čovjek i kako je vrlo ugodno s njim imati posla. Uz to, večernji zrak je i sladak i svjež poslije oluje.
Kuća bola je zaspala. U tihim hodnicima ugasle su mliječne bijele svjetiljke i umjesto njih, prema kućnom redu upalile su se slabe plave, noćne žarulje, i sve rjeđe su se čuli iza vrata, na gumenim prostiračima hodnika, oprezni koraci liječničke pomoćnice.
Sada je Ivan ležao u slatkoj malaksalosti i gledao čas na malu svjetiljku s abažurom koja je sa stropa lila mekano svjetlo, čas u mjesec koji je izišao iza crne šume, i razgovarao sam sa sobom.
— Zašto sam se zapravo toliko uzrujavao zbog toga što je Berlioz pao pod tramvaj? — razmišljao je pjesnik. — Na kraju krajeva, neka ga! Tko sam ja zapravo njernu, kum ili svat? Ako proventiliramo to pitanje kako valja, ispada da ja čak, u biti, nisam dobro ni poznavao pokojnika. Stvar no, što sam ja o njemu znao? Ništa, osim da je bio ćelav i krasnorječiv do užasa. I dalje, građani — nastavio je svoj govor Ivan kao da se nekome obraća — razjasnimo evo što: što sam ja, objasnite mi, pobjesnio na tog zagonetnog kon— zultanta, maga i profesora s praznim i crnim okom? Čemu besmislena potjera za njim u gaćama i sa svijećom u ruci, a zatim i divljačka gužva u restoranu?
— Nonono! — iznenada je grubo rekao negdje, unutra ili nad uhom, prijašnji Ivan novome. — Zar on ipak nije znao unaprijed da će Berliozova glava biti odrezana?
Kako da se ne uzbudiš?
— O čemu je, drugovi, riječ? — suprotstavljao se novi Ivan starom, prijašnjem Ivanu. — Da to nije čista stvar, to je jasno čak i djetetu. On je ličnost natprosječna i tajan stvena sto posto! U tome i jest ono najzanimljivije! Čovjek je osobno poznavao Poncija Pilata, što vam je zanimljivije još potrebno? I umjesto što sam digao najgluplji rusvaj na Patrijaršijskim ribnjacima, zar ne bi bilo pametnije da sam ljubazno upitao što je bilo dalje s Pilatom i s tim uhapše nim HaNocrijem?A ja sam se vrag zna čega prihvatio! Alaj je važni događaj što je urednik časopisa zaglavio! Pa što, zar će zbog toga časopis prestati da izlazi? I što možeš: čovjek je smrtan i kako je pravedno bilo rečeno, iznenadno smrtan.
No, kraljevstvo mu nebesko! Pa bit će netko drugi urednik a možda još krasnorječiviji od prijašnjeg!
Malo prodrijemavši, Ivan novi pakosno je upitao starog Ivana: — Onda kako ja ispadam u tom slučaju?
— Kao glupan! — jasno je negdje rekao bas koji nije pripadao ni jednom od Ivana i bio silno nalik na konzul— tantov bas.
Ivan se nije uvrijedio na riječ «glupan», čak ga je ona ugodno iznenadila, podsmjehnuo se i utihnuo u polusnu.
San se prikradao Ivanu i već mu se priviđala i palma na slonovskoj nozi, i mačak je prošao mimo — ne strašan već veseo, i ukratko, eto, sad će san svladati Ivana, kad li se odjednom rešetka bešumno pomakla u stranu i na balkonu je iskrsnuo tajanstveni lik koji se skrivao od mjesečeva svjetla i prstom zaprijetio Ivanu.
Ivan se bez svakog straha podigao u krevetu i vidio da se na balkonu nalazi muškarac. Taj je muškarac stavio prst na usta i prošaptao: — Pssst!
Maleni čovjek u poderanom žutom polucilindru i s kruškastim ljubičastim nosom, u kockastim hlačama i lakiranim cipelama, dovezao se na scenu Varijetea na običnom biciklu na dva kotača. Uz zvukove fokstrota on je načinio krug a zatim je pobjednički kriknuo od čega se bicikl uspravio. Nakon što se provezao samo na zadnjem kotaču, čovječuljak se okrenuo nogama uvis, u vožnji je otkačio prednji kotač i odbacio ga za kulisu a zatim je nastavio put na jednom kotaču vrteći pedale rukama.
