Na visokoj metalnoj motki sa sjedalicom na vrhu i samo s jednim kotačem dovezla se punahna plavuša u trikou i suknjici posutoj srebrnim zvijezdama i počela voziti ukrug. Susrećući se s njom čovječuljak ju je pozdravljao usklicima i skidao nogom polucilindar s glave.
Na kraju se dovezao mališan od osam godina staračka lica, provezao se među odraslima na sićušnoj dvokolici na kojoj je bila ogromna automobilska truba.
Nakon što je učinila nekoliko krugova, čitava družba dovezla se, uz nemirno dobovanje bubnjeva u orkestru, do samog ruba scene, a gledaoci u prvim redovim» a uzviknuli su i nagnuli se unatrag jer se publici pričinilo da će se cijela trojka sa svojim vozilima strovaliti u orkestar.
Ali su se bicikli zaustavili upravo u času kad su prednji kotači već prijetili da skliznu u bezdan, na glave svirača. Biciklisti su s glasnim krikom «Ap!» skočili s vozila i poklonili se, pri čemu je plavuša slala publici zvučne poljupce, a mališan je svojom trubom zatrubio smiješni signal.Pljesak je uzdrmao zgradu, plavi je zastor krenuo s obje strane i sakrio bicikliste, kod vrata su se ugasila zelena svjetla s natpisom «Izlaz», a u paučini trapeza pod kupolom poput sunca zasjale su bijele kugle. Nastala je stanka prije posljednjeg dijela.
Jedini čovjek kojeg nimalo nisu zanimala čudesa biciklističke tehnike porodice Giulli bio je Grigorij Danilovič Rimski. Sjedio je u potpunoj samoći u svojem kabinetu, grizao tanke usnice a njegovim licem i tijelom prolazila je drhtavica. Neobičnom nestanku Lihodejeva priključio se potpuno nepredviđeni nestanak Varenuhe.
Rimskom je bilo poznato kamo je taj otišao, ali on je otišao… i nije se vratio! Rimski je slegnuo ramenima i šapnuo sam sebi: — Ali zbog čega?!
I čudno: poslovnom čovjeku kao što je findirektor najjednostavnije bi bilo, dakako, da telefonira onamo kamo se bio uputio Varenuha i da dozna što je njega zadesilo, međutim on se do deset sati navečer nije mogao prisiliti da to učini.
U deset, učinivši nad sobom pravo nasilje, Rimski je podigao slušalicu s aparata i tada se uvjerio da je njegov telefon mrtav. Dostavljač mu je javio da su i ostali aparati u zgradi pokvareni. Dakako, taj neugodni ali ne i vrhunaravni događaj do kraja je potresao findirektora, ali ga je istovremeno i obradovao: otklonio je potrebu da telefonira.
U vrijeme kad se nad glavom findirektora upalila i zažmirkala crvena lampica koja je obavještavala početak stanke, ušao je dostavljač i javio da je strani artist došao. Findirektor se trgnuo i mračniji od oblaka uputio se za kulise da primi gosta, jer nije bilo nikog drugog da ga primi.
Iz hodnika gdje su već zvonila signalna zvonca, zagledavali su u veliku svlačionicu znatiželjnici pod raznim izlikama. Tu su bili artisti u crvenim ogrtačima i turbanima, klizač u bijelom, izvezenom, kratkom kaputu, animator, bijel od pudera, i šminker.
Prispjela znamenitost zapanjila je sve svojim frakom neviđene dužine i čudnog kroja, a i time što se pojavila ucrnoj polumaski. Ali su najčudnija bila dva pratioca crnog maga: kockasti dugajlija u napuklim cvikerima i crni debeli mačak koji je ušao u svlačionicu na stražnjim nogama i nehajno sjeo na divan žmirkajući prema golim žaruljama na ogledalima.
Rimski se potrudio da na licu napravi smiješak od kojeg je ono postalo kiselo i zlo i naklonio se šutljivom magu koji je sjedio kraj mačka na divanu. Rukovanja nije bilo. Zato se nametljivi kockasti dugajlija sam predstavio findirektoru nazvavši se «njihovim pomoćnikom». Ta je pojedinost iznenadila findirektora, i to neugodno iznenadila: u ugovoru nije bio spomenut nikakav pomoćnik.
Sasvim usiljeno i suho Grigorij Danilović je upitao kockastog koji mu se svalio na glavu, gdje je artistova aparatura.
— Dijamante vi naš nebeski, dragocjeni gospodine di rektore — zveketavim glasom odgovorio je magov pomoć nik — naša aparatura je uvijek s nama. Evo je! Ajn, cvaj, draj! — I mahnuvši kvrgavim prstima pred očima Rimskog, iznenada je izvukao iza mačkova uha: vlasništvo Rimskog, zlatni sat s lančićem, koji je dotada bio kod findirektora u džepiću prsluka ispod zakopčanog kaputa, s lančićem provučenim kroz rupicu.
Rimski se nehotice uhvatio za trbuh, prisutni su uzdahnuli, a šminker koji je virio kroz vrata nakašljao se s odobravanjem.
— Je li to vaš sat? Izvolite — nehajno se smiješeći rekao je kockasti i pružio na prljavom dlanu zbunjenom Rim skom njegovo vlasništvo.
— S takvim ne sjedaj u tramvaj — tiho i veselo šapnuo je animator šminkeru.
Ali je mačak izveo nešto još bolje od točke s tuđim satom. Neočekivano se digao s divana, prišao na stražnjim nogama stoliću pod ogledalom, prednjom šapom izvukao je iz boce čep, nalio vode u čašu, ispio, vratio čep na mjesto i šminkerskom krpom obrisao brkove.
Sada nije nitko čak ni uzdahnuo, samo su svi zinuli, a šminker je ushićeno šapnuo: — Eh, klasa!U to su vrijeme po treći put nemirno zazvonila zvonca i svi su uzbuđeni u očekivanju zanimljive točke jurnuli iz svlačionice.
