Za jednu minutu u gledalištu su se ugasila svjetla, upalila se rampa i zastor obasjala odozdo crvenkastim odsjajem, a kroz osvijetljenu pukotinu zastora stupio je pred publiku punašni, poput djeteta veseli čovjek obrijana lica, u izgužvanom fraku i nečistoj košulji. Bio je to čitavoj Moskvi dobro poznati konferansije Žorž Bengalski.
— Dakle, građani — progovorio je Bengalski smiješeći se mladenačkim osmijehom — sada će pred vama nastupi ti… — Tu je Bengalski prekinuo sam sebe i progovorio s drugom intonacijom: — Vidim da se broj publike k trećem dijelu još povećao. Kod nas je danas pola grada! Ovih dana sretnem ja prijatelja i kažem mu: «Zašto nas ne po sjetiš? Jučer je kod nas bilo pola grada». A on mi odgova ra: «Ja stanujem u drugoj polovici!» — Bengalski je učinio stanku očekujući da će nastati provala smijeha, ali kako se nitko nije nasmijao, on je nastavio:… Dakle, nastupa znameniti inozemni artist mesje Woland sa seansom crne magije! Ali, mi razumijemo — Bengalski se nasmiješio mudrim osmijehom — da ona ne postoji na svijetu i da ona nije ništa drugo nego praznovjerje, a maestro Woland, jed nostavno, na visokom stupnju vlada tehnikom trika, što će se i vidjeti iz najzanimljivijeg dijela, to jest iz raskrinkava nja te tehnike, i budući da smo mi svi kao jedan i za teh niku i za njezino raskrinkavanje, to molimo gospodina Wolanda!
Izgovorivši cijelu tu besmislicu, Bengalski je sklopio obje ruke dlan na dlan, kao pozdrav zamahnuo njima prema prorezu zastora, koji se tiho šuškajući pomaknuo u stranu.
Izlazak maga s njegovim dugačkim pomoćnikom i mačkom koji je stupio na scenu na stražnjim nogama, vrlo se svidio publici.
— Dajte mi naslonjač — tiho je naredio Woland i istog časa, ne zna se kako i odakle, na sceni se pojavio naslo njač u koji je sjeo mag. — Reci mi, ljubazni Fagote — upitao je Woland kockastog šarlatana koji je, očigledno, nosio idrugo ime osim «Korovjov» — prema tvom mišljenju, nije li se moskovsko pučanstvo znatno promijenilo?
Mag je pogledao utihnulu publiku, iznenađenu pojavom naslonjača iz zraka.
— Upravo tako, messire — tiho je odgovorio FagotKo— rovjov.
— Imaš pravo. Građani su se ja» ko promijenili, izvana, velim, kao i sam grad uostalom. Što da i govorimo o od jeći, ali pojavili su se ti… kako se zovu… tramvaji, au tomobili…
— Autobusi — s poštovanjem je došapnuo Fagot.
Publika je pažljivo slušala taj razgovor, pretpostavljajući da je to preludij magijskim trikovima.
Kulise su bile nabite artistima i scenskim radnicima, a među njihovim licima vidjelo se napregnuto, blijedo lice Rimskog.
Lice Bengalskog, koji se sklonuo u kut pozornice, počelo je izražavati nedoumicu. On je sasvim malo podigao obrvu i, koristeći stanku, progovorio: — Inozemni artist izražava svoj ushit Moskvom koja je porasla u tehničkom smislu, a također i Moskovljanima — Bengalski se dvaput nasmiješio, najprije parteru a zatim galeriji.
Woland, Fagot i mačak okrenuli su glave prema kon— feransijeu.
— Zar sam ja izrazio ushit? — upitao je mag Fagota.
— Nikako, messire, vi niste izrazili nikakav ushit — od govorio je taj.
— Pa što to onda govori taj čovjek?
— On je jednostavno slagao! — glasno, da čuje cijelo ka zalište, izjavio je kockasti pomoćnik i, obraćajući se Ben— galskom, dodao: — Čestitam vam, građanine lažitorbo!
Na galeriji je zapljuštao smijeh, a Bengalski je zadrhtao i izbuljio oči.
— Mene, naravno, ne zanimaju toliko autobusi, telefo ni i ostala…
— Tehnika! — došapnuo je kockasti.
— Potpuno točno, hvala — polako je govorio mag teš kim basom — mnogo je važnije pitanje: jesu li se ti građani promijenili iznutra?
— Da, to je najvažnije pitanje, gospodine.Ljudi među kulisama počeli su se pogledavati i slijegati ramenima; Bengalski je bio crven a Rimski blijed.
Ali tada, kao da uviđa nastalu zabrinutost, mag je rekao: — Mi smo se raspričali, dragi Fagote, a publika se po čela dosađivati. Pokaži nam za početak nešto jednostavno.
Dvorana je s olakšanjem zatreperila. Fagot i mačak otišli su na suprotne strane rampe. Fagot je kvrcnuo prstima, drsko viknuo: — Tri, četiri! — uhvatio iz zraka špil karata, promiješao ih i kao vrpcu bacio mačku. Mačak je uhvatio vrpcu od karata i bacio natrag. Atlasna je zmija frknula, Fagot je otvorio usta kao ptica i cijelu zmiju, kartu za kartom progutao.
Poslije toga mačak se naklonio, strugnuvši desnom zadnjom šapom, i izazvao neopisivi pljesak.
— Klasa! Klasa! — ushićeno su vikali iza kulisa.
A Fagot je upro prstom u parter i izjavio: — Sada se špil karata, uvaženi građani, nalazi u sed mom redu kod građanina Parčevskog, upravo između novčanice od tri rublja i poziva na sud radi uplate alimen tacije građanki Zeljkovoj.
U parteru su ljudi zažagorili, počeli su nešto tražiti, i konačno je nekakav građanin koji se, točno, zvao Parčev— ski, sav rumen od zaprepaštenja izvukao iz lisnice špil i dignuo ga u zrak ne znajući što da s njim radi.
— Neka vam ostane za uspomenu! — zaviknuo je Fagot.
— Niste uzalud juče kod večere govorili da bi vaš život u Moskvi, kad ne bi bilo pokera, bio potpuno nesnosan.
