— Pa što, građani, da mu oprostimo, što li? — upitao je Fagot obrativši se dvorani.
— Oprostiti, oprostiti! — začuli su se u početku pojedi načni i pretežno ženski glasovi a zatim su se slili u jedan zbor s muškim glasovima.
— Kako zapovijedate, messire? — upitao je Fagot ma skiranog maga.
— Pa što — zamišljeno se odazvao taj — ljudi kao ljudi.
Vole novac, ali tako je uvijek bilo… Čovječanstvo voli novac, bilo od čega on bio napravljen, od kože, od papira, od bakra ili zlata. Lakomisleni… što ćeš… i milosrđe pokatkad zastruji u njihovim srcima… obični ljudi…
općenito uzevši, podsjećaju na prijašnje… samo ih je stambeno pitanje pokvarilo — i glasno zapovjedio: — Stavi te glavu.
Namjestivši je precizno, mačak je natakao glavu na vrat i ona je sjela točno na svoje mjesto kao da se nije nikada od njega ni odvajala. I najvažnije, čak nikakav ožiljak na vratu nije ostao. Mačak je mahnuo šapama po fraku i plastronu Bengalskog i s njih su nestali tragovi krvi. Fagot je podigao sjedećeg Bengalskog na noge, gurnuo mu u džep fraka svežanj novčanica i otpratio ga sa scene riječima: — Nosite se odavde! Bez vas je veselije.
Besmisleno se osvrćući i teturajući, konferansije je doteturao samo do vatrogasne straže i tamo se s njim desilo zlo. On je žalosno viknuo — Glava moja, glava!
Među ostalima k njemu je pohitao Rimski. Konferan— sije je plakao, lovio je nešto u zraku, mrmljao: — Vratite mi moju glavu! Glavu mi vratite! Uzmite stan, uzmite slike, samo mi glavu vratite!
Kurir je potrčao po liječnika. Bengalskog su pokušali položiti na divan u svlačionici ali se on stao braniti, postao je goropadan. Morali su pozvati kola hitne pomoći.
Kada su nesretnog konferansijea odveli, Rimski je potrčao natrag na scenu i vidio da na njoj nastaju nova čudesa. Da, uostalom, u to vrijeme ili nešto ranije, sam mag, zajedno sa svojim olinjalim naslonjačem nestao je sa scene, a uz to treba reći da to publika uopće nije primijetila zabavljena divnim stvarima koje je na sceni izvodio Fagot.
A Fagot je izjavio publici, nakon što je otpratio nastra— dalog konferansijea: — Sada, kad smo otpratili tog gnjavatora, dajte da otvorimo dućan za dame!
I odmah se pod scene prekrio perzijskim sagovima, iskrsla su ogromna ogledala osvijetljena sa strane zelenkastim cijevima, a između ogledala — vitrine u kojima su gledaoci, veselo ošamućeni, ugledali pariške ženske haljine raznih boja i modela. To je bilo u nekim vitrinama, a u drugima pojavilo se stotine ženskih šešira i s perjem i bez perja, s kopčama i bez njih, stotine cipela — crnih, bijelih, žutih, kožnatih, atlasnih, od antilopa, s remenčićima i s blistavim perlama. Između cipela pojavili su se etuii, u njima su zaplesala svjetla zasljepljujućih kristalnih bočica parfema. Pa brda torbica od antilopa, od jelenje kože, od svile, a među njima čitave hrpe metalnih, zlaćanih, dugačkih kutijica s ruževima.
Vrag zna odakle se pojavila riđokosa djevojka u večernjoj crnoj toaleti, po svemu zgodna djevojka samo da je nije kvarila neobična brazgotina na vratu, i nasmiješila se kod vitrina smiješkom domaćice.
Slatko se cerekajući, Fagot je objavio da tvrtka potpuno besplatno mijenja stare damske haljine i obuću za pariške modele i parišku obuću. Isto je dodao što se tiče torbica, parfema i ostalog.Mačak je počeo strugati stražnjom šapom a prednjom je istovremeno činio nekakve pokrete svojstvene lakajima koji otvaraju vrata.
Djevojka je račlavo, hrapavo doduše, ali slatko zapjevala nešto nerazumljivo ali sudeći po ženskim licima u parteru vrlo primamljivo: — Guerlain, Chanel broj pet, Mitsouko, Narcisse noir, večernje haljine, koktelhaljine…
Fagot se izvijao, mačak se klanjao, djevojka je otvarala staklene vitrine.
— Molim! — urlao je Fagot. — Bez svakog ženiranja i ce remonije!
Publika se uznemirila, ali se za sada nitko na pozornicu nije odlučio. Napokon je neka brineta izišla iz desetog reda partera i smješkajući se, kao da je njoj sve savršeno svejedno i uopće baš je briga, prošla je i preko bočnih stepenica popela se na scenu.
— Bravo! — uzviknuo je Fagot. — Pozdravljam prvu goš ću! Behemote, naslonjač! Počnimo od obuće, madame!
Brineta je sjela u naslonjač i Fagot je odmah istresao na sag pred nju hrpu cipela.
Brineta je skinula svoju desnu cipelu, probala je neku ljubičastu, stala na sag, pogledala petu.
— A neće li me tiskati? — zamišljeno je upitala.
Na to je Fagot uvrijeđeno uskliknuo: — Ma molim vas! — A mačak je zbog uvrede mijaknuo.
— Uzet ću ovaj par, msje — rekla je brineta dostojan stveno, i obukla i drugu cipelu.
Stare brinetine cipele bačene su iza zastora, a tamo je otišla i ona sama u pratnji riđe djevojke i Fagota koji je nosio na leđima nekoliko modela haljina. Mačak se vrtio, pomagao i od puste važnosti objesio oko vrata metar.
Kroz minutu je iza zastora izišla brineta u takvoj haljini da se iz cijelog partera izvio uzdah. Hrabra žena koja se čudesno proljepšala, zaustavila se kod ogledala, slegnula golim ramenima, popravila kosu na zatiljku i okrenula se da se pogleda s leđa.
