Zakletvu su potvrdili stiskom ruke, i tada su se s hod nika začuli mekani koraci i glasovi.
— Psst! — šapnuo je gost i skočivši na balkon zatvorio za sobom rešetku.
Provirila je Praskovja Fjodorovna, upitala kako se Ivan osjeća i da li želi spavati u tami ili kod svjetla. Ivan je zamolio da ostavi svjetlo i Praskovja Fjodorovna se udaljila poželjevši bolesniku laku noć. Kad se sve stišalo, ponovo se vratio gost.
On je šaptom priopćio Ivanu da su u sobu 119 doveli novog — nekog debeljka crvena lica koji čitavo vrijeme nešto mrmlja o valuti u ventilaciji i kune se da se njima, u Sadovoj ulici uselila nečista sila.
— Psuje Puškina na pasja kola i stalno viče: «Kurole— sov, bis, bis!» — govorio je gost i nemirno se trzao. Umirivši se, sjeo je i rekao: — Uostalom, bog neka bude s njim — i nastavio razgovor s Ivanom: — Tako, zbog čega ste dospjeli ovamo?
— Zbog Poncija Pilata — smrknuto gledajući u pod, od govorio je Ivan.
— Kako?! — zaboravivši na oprez viknuo je gost i onda rukom zatvorio usta. — Kakva uzbuđujuća podudarnost!
Molim vas, molim, ispričajte mi!
Osjećajući povjerenje prema neznancu, Ivan je, najprije zapinjući i plašljivo a zatim ohrabreno, počeo pripovijedati jučerašnju zgodu na Patrijaršijskim ribnjacima. Da, zahvalnog je slušaoca stekao Ivan Nikolajevič u osobi tajanstvenog kradljivca ključeva! Gost nije Ivana smatrao luđakom, pokazao je veliko zanimanje za pripovijest, i što je dalje tekla to se više oduševljavao.
Prekidao je Ivana usklicima: — No, no, dalje, dalje, molim vas! Samo, tako vam sve ga što vam je sveto, ne propuštajte ništa!
Ivan nije ništa ni propuštao, njemu je samome bilo tako lakše pripovijedati i postepeno je dospio do trenutka kad je Poncije Pilat u bijelom plastu s purpurnom podstavom izišao na balkon.Tada je gost kao kod molitve sklopio ruke i prošap— tao: — O, kako sam pogodio! O, kako sam sve pogodio!
Opis užasne Berliozove smrti slušalac je popratio zagonetnom primjedbom, dok su njegove oči zaiskrile od zlobe: — Samo mi je žao da na mjestu tog Berlioza nije bio kritičar Latunski ili književnik Mstislav Lavrovič! — i mah nito ali bešumno povikao: — Dalje!
Mačak koji je plaćao kartu kondukterki neobično je razveselio gosta, i on se gušio od tihog smijeha gledajući kako Ivan, uzbuđen uspjehom svojeg pripovijedanja, lagano u čučnju poskakuje oponašajući mačka s novčanicom od deset kopjejki uz brkove.
— I eto — ispričavši događaj u Gribojedovu, završio je Ivan, rastužen i smrknut — ja sam se našao ovdje.
Gost je sućutno položio ruku na rame jadnog pjesnika i rekao: — Nesretni pjesniče! Ali vi ste, dragi moj, sami za sve krivi. Nije trebalo da se prema njemu odnosite tako nehaj no, pa čak i drsko. Platili ste za to. I morali biste još reći hvala da ste u svemu tome prošli relativno jeftino.
— Pa tko je on, konačno? — stisnuvši od uzbuđenja šake upitao je Ivan.
Gost se zagledao u Ivana i odgovorio pitanjem: — Nećete li se uznemiriti? Mi smo ovdje svi nepouz dani ljudi… Neće li biti pozivanja liječnika, injekcija i slične zbrke?
— Ne, ne! — uskliknuo je lan. — Recite tko je on?
— Pa dobro — odgovorio je gost i rekao ozbiljno i raz govijetno: — Jučer na Patrijaršijskim ribnjacima vi ste su sreli sotonu.
Ivan se nije uznemirio kako je i obećao, ali je ipak bio silno zgranut.
— To je nemoguće! On ne postoji!
— Smilujte se! Netko drugi još nekako, ali kako to vi možete tvrditi. Vi ste bili jedan od prvih, kako se vidi, koji su zbog njega stradali. Sjedite, kako i sami shvaćate, u psi hijatrijskoj bolnici, a brbljate o tome da njega nema. Za ista, to je čudno!Zbunjen, Ivan je zašutio.
— Čim ste ga počeli opisivati — nastavio je gost — od mah sam se dosjetio s kim ste jučer imali zadovoljstvo raz govarati. I zaista se čudim Berliozu! Vi ste, dakako, djevi čanski čovjek — tu se gost opet ispričao — ali taj je ipak, ko liko sam o njemu čuo, nešto čitao! Već prve riječi tog pro fesora raspršile su sve moje sumnje. Njega čovjek ne može ne prepoznati, moj prijatelju! Uostalom, vi… vi ćete mi opet oprostiti, vi ste neuk, ako se ne varam?
— Svakako — suglasio se neprepoznatljivi Ivan.
— Pa eto… lice koje ste opisali, različite oči, obrve!
Oprostite, uostalom možda čak ni operu «Faust» niste slu šali?
Ivan se strašno zbunio i zarumenjena lica počeo nešto mrmljati o nekom putovanju u sanatorij u Jaltu…
— No eto, no eto… nije ni čudno! A Berlioz me, po navljam, čudi. On ne samo da je bio čovjek načitan nego i vrlo lukav. Iako u njegovu obranu mogu reći da Woland, dakako, može baciti prašinu u oči i lukavijem čovjeku.
— Kako?! — sada je došao red na Ivana da vikne.
— Tiše!
Ivan se širokim zamahom udario po čelu i prošištao: — Razumijem, razumijem. Na njegovoj posjetnici bilo je slovo «W». Eto ti na, kakve li stvari! — Šutio je neko vri jeme smeten, gledao u mjesec koji je plovio iza rešetke, i progovorio: — Pa onda je on stvarno mogao biti kod Pon— cija Pilata? On se tada i rodio? A mene nazivlju luđakom!
— dodao je Ivan pokazujući uzbuđeno na vrata.
Gorka bora pojavila se kraj gostovih usana.
