Iznenada je zamahnula kratkim i debelim ljubičastim kišobranom i udarila Arkadija Apolonoviča po glavi.
Podmukli Fagot alias Korovjov povikao je: — Eto, poštovani građani, jedan od slučajeva raskrin kavanja koje je tako uporno zahtijevao Arkadij Apolono vič!
— Kako si ti, nevaljalice, smjela dotaći Arkadija Apo lonoviča? — strogo je upitala supruga Arkadija Apolonovi ča, ustavši u loži u svoj svojoj divovskoj veličini.
Drugi kratki nalet sotonskog smijeha svladao je mladu rođakinju.
— Ako nitko drugi — odgovorila je smijući se — ja ga smijem dotaći! — I drugi put začuo se suhi udarac kišo brana koji je odskočio od glave Arkadija Apolonoviča.
— Milicija! Uhapsite je! — tako je strašnim glasom po— viknula Semplejarovljeva supruga da su se mnogima sti snula srca.
A onda je još i mačak skočio na rampu i iznenada se proderao kroz cijelu dvoranu čovječjim glasom: — Seansa je završena! Maestro! Udarite marš!Ošamućeni dirigent, i sam ne znajući što radi, mahnuo je štapićem i orkestar nije intonirao, čak nije ni zasvirao, niti je zagrmio, nego je upravo, kako se gadno izrazio mačak, udario neki nevjerojatni, ničemu nalik po svojoj bezveznosti marš.
Na časak se pričinilo ljudima kao da su već čuli nekada, pod južnim zvijezdama, u noćnom lokalu, neke slabo razumljive, napola jasne ali smione riječi ovoga marša: Njegova preuzvišenost Volio je domaće ptice, I uzimao pod zaštitu Ljepuškaste djevice!!!
A možda i nije bilo tih riječi nego su bile druge na istu muziku, nekakve krajnje nepristojne. Nije to važno, važno je to da je u Varijeteu poslije svega toga počelo nešto slično gradnji kule babilonske. Prema loži Semplejarova trčala je milicija, na ogradu su se vješali radoznali, čuli su se paklenski naleti smijeha, bijesni krikovi zaglušeni zlatnim zveketom činela u orkestru.
I vidjelo se kako je scena naglo opustjela i kako su se varalicaFagot jednako kao i bezočni mačak Behemot rasplinuli u zraku, nestali kao što je ranije nestao mag u naslonjaču s olinjalom presvlakom.
Dakle, neznanac je Ivanu zaprijetio prstom i prošap— tao: «Pssst!» Ivan je spustio noge s postelje i pogledao. S balkona je oprezno virio u sobu obrijani, tamnokosi, oštra nosa, nemirnih očiju i s čuperkom kose koja je padala na čelo, čovjek od približno trideset i osam godina.
Uvjerivši se da je Ivan sam, i prisluškujući, tajanstveni se posjetilac ohrabrio i ušao u sobu. Tada je Ivan vidio da je pridošlica u bolničkoj odjeći. Na sebi je imao rublje, papuče na bosim nogama, a preko ramena prebačen sivkastosmeđi ogrtač.
Pridošlica je namignuo Ivanu, sakrio svežanj ključeva u džep, šaptom je priupitao: «Mogu li sjesti?» — i kad je dobio potvrdni znak, smjestio se na stolicu.
— Kako ste dospjeli ovamo? — pokoravajući se mrša vom prijetećem prstu, šaptom je upitao Ivan. — Zar nisu rešetke na balkonu zaključane?
— Rešetke su zaključane — potvrdio je gost — ali je Pra— skovja Fjodorovna dragi, ali jao, rastreseni čovjek. Prije mjesec dana ukrao sam joj svežanj ključeva i na taj način stekao mogućnost da izlazim na zajednički balkon koji se proteže oko čitavog kata i da tako ponekad posjetim su sjede.
— Ako možete izlaziti na balkon, onda možete i pobje ći. Ili je suviše visoko? — zanimao se Ivan.
— Ne — čvrsto je odgovorio gost — ja ne mogu odavle pobjeći ne zato jer je visoko nego zato jer nemam kamopobjeći. — I nakon stanke dodao: — Dakle, posjedit ćemo zajedno?
— Da — odgovorio je Ivan gledajući smeđe i vrlo ne mirne oči pridošlice.
— Da… — gost se iznenada uznemirio — ali nadam se da niste nasrtljivi? Jer, znate, ja ne podnosim buku, strku, nasilje i ostale stvari te vrsti. Osobito mi je mrzak ljudski krik, pa bio to krik patnje, bijesa ili pak neki drugi krik.
Umirite me i recite jeste li nasrtljivi?
— Sinoć sam u restoranu jednog tipa odalamio po gu bici — hrabro je priznao preobraženi pjesnik.
— Razlog? — strogo je upitao gost.
— Da, priznajem, bez razloga — zbunjeno je odgovorio Ivan.
— Bezobrazluk — osudio je gost Ivana i dodao: — A osim toga, zašto se tako izražavate: odalamio po gubici?
Ne zna se što čovjek zapravo ima, gubicu ili lice. A ipak je, čini se, lice. Onda, znate, šakama… Ne, ostavite se toga zauvijek.
Na taj način očitavši Ivanu bukvicu, gost je zapitao: — Zanimanje?
— Pjesnik — brzo je priznao Ivan.
Pridošlica je bio ogorčen.
— Oh, kako ja nemam sreće! — uskliknuo je, ali se od mah svladao, ispričao i upitao: — A kako se zovete?
— Bezdomni.
— Eh, eh… — rekao je smrknuto gost.
— Zar se vama moje pjesme ne sviđaju? — radoznalo je upitao Ivan.
— Nikako mi se ne sviđaju.
— A koje ste čitali?
— Nikakve vaše pjesme nisam čitao! — nervozno je vik nuo posjetilac.
— Pa kako onda možete govoriti?
— A zašto ne bih? — odgovorio je gost. — Kao da nisam neke druge čitao! Uostalom, kakvo je to… čudo? Dobro, spreman sam da vam vjerujem. Jesu li vaše pjesme dobre, kažite sami?
— Odvratne! — iznenada je hrabro i otvoreno izgovorio Ivan. — Nemojte više pisati! — zamolio je pridošlica.
— Obećajem i kunem se! — svečano je rekao Ivan.
